Izložba Jerka Macure naziva Privatni horizonti sastoji se od tri zasebna rada koji se međusobno nadopunjuju, ostvarujući time delikatan komentar na prirodu čovjeka. Macura se u suštini bavi pitanjem empatije; odnosno potencijalnim manjkom sposobnosti i/ili želje da se shvati pozicija drugog te da se prihvate tuđe vrijednosti, želje i snovi. Autor opisuje i ispituje granice mogućnosti pojedinca da u potpunosti „shvati“ tuđi doživljaj stvarnosti. Sam naziv izložbe, privatni horizonti, bavi se osobnim shvaćanjem prihvaćenog i proživljenog, pitajući se pri tome do koje razine smo sposobni zatomiti subjektivni doživljaj drugoga te ga doživjeti objektivno, te postoji li zapravo objektivnost kao takva.
RGB jest motiv koji se proteže kroz cijeli postav. Primarna svrha RGB modela boja je prikaz slika putem elektroničkih sustava; televizora i računala. Autor vješto koristi ovakav kolorit u tradicionalnom mediju, poput crteža, kao komentar na postojanje pojedinca u digitalnoj stvarnosti. Naime, iako svaki rad u izložbi tematizira prirodne geografske pojave, parirajući takvu temu i tehnike sa RGB-om, Macura suptilno asocira na otuđenost čovjeka od prirode te današnju potencijalnu izgubljenost u raznim vidovima i formama digitalnog sustava.
Eksperimentalni film Otok je video animacija koja se reproducira u loop-u. Autor je za potrebe filma nacrtao i fotografirao 4909 verzija raznih hrvatskih otoka koje je originalno izveo u crnoj boji, zatim u crvenoj, zelenoj i plavoj. Crteži su potom složeni u animaciju od po 25 sličica u sekundi. Zvuk mora snimljen je na otočiću Ogiran pokraj Mljeta, ispred Odisejeve špilje gdje se po narodnoj predaji nasukao heroj. Već općepoznata metafora „čovjeka kao otoka“ kod Macure je tako suptilno provedena kroz cijeli postav.
Film konceptualno nadopunjuje serija crteža Privatni horizonti, izvedena u kombiniranoj tehnici tuša i akvarela. Radovi u seriji, poput video animacije, nadomak su gabaritima organske apstrakcije. Autor koristi naznake motiva planine i otoka da bi u gotovo meditativnom, podsvjesnom prostoru izveo oblike direktno „iz papira“, bez ikakvog predloška.
Treći dio izložbenog postava instalacija je naziva Untitled (privatni horizont). Autor ovom dvodimenzionalnom planinom na napuhavanje – koja se sastoji od pumpe za bicikl, zračnice, vodovodne cijevi, razdjelnika, plastične trake te crvene, zelene i plave trake – poziva posjetitelja na interakciju. Aludirajući na činjenicu da je potreban određeni trud za shvatiti druge osobe, od posjetitelja zahtjeva minimalan trud da bi „slika“ načinjena od RGB trakica poprimila svoj finalni oblik. Naime, napumpavanjem instalacije trakice se nategnu otkrivajući „već oslikano slikarsko platno“.
Iako su Macurini radovi introspektivnog karaktera, oni u svom problematiziranju čovjekovog odnosa i doživljaja prirode u suvremenom digitalnom svijetu rezoniraju sa gledateljem. Osim samog preispitivanja već navedene problematike, Macura ovim postavom zaokružuje svoju priču. Prema njemu postoji niz parametara koji utječu na osobni doživljaj trenutka kod svakog pojedinca. Proživljeno ovisi o trenutnom stanju uma i svemu već proživljenom do tog trenutka. Kako sam autor kaže „objektivnost postaje ništa drugo doli subjektivnost proširenog horizonta“.
Jerko Macura rođen je 1980. u Šibeniku. Diplomirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu 2006. godine. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnosti – HDLU. Imao je tri samostalne te sudjelovao je na više grupnih izložbi. Ovo mu je prva samostalna izložba u Splitu. Živi i radi u Zagrebu.