Očit nedostatak smislenosti i kvalitete u sadržaju serviranom od strane popularnih medijskih servisa već je neko vrijeme jasan. Ne čudi stoga saturacija javnog uha, koja sklonost parodiranju takvog procesa podvale pokazuje na način koji se kosi s pravilima igre. U takvom stanju stvari, svoju poziciju nalaze one tvorevine koje su toliko loše da su dobre. Ovakav kuriozitet svakako ide na ruku nekim vizionarima, koji kroz intentno smanjivanje kvalitete svog stvaralaštva dobivaju društvenu pažnju i kultni status u svojim mikrosredinama. Takav pokušaj plasiranja proizvoda na tržište definirano zakonitostima umjetničkog izričaja i dobrog ukusa je oslobođeno tereta pretencioznosti, tvoreći si svojevrsnu kontrolu štete u slučaju da je proizvod prepoznat kao ono što u svojoj srži jest – smeće. Ipak, nisu svi predmeti takvog neočekivanog veličanja slijepo slijedili takav obrazac.
Slučaj prvi: Lil’ B
Lil’ B je mladi kalifornijski reper čiju popularnost nitko ne može sa sigurnošću objasniti. Slovi za najlošijeg liričara u biznisu, a jedino što dolazi blizu pariranju njegovoj glazbenoj netalentiranosti je njegov osjećaj za blamažu i imidž dežurnog glupana. Ipak, iskrenost te njegove plitkosti je predmet ozbiljnog spora, čemu se ostavlja mogućnost da je Lil’ B marketinški genije. 2012. je izdao mixtape s vrtoglavih 676 pjesama upitne kvalitete, od kojih se jedna prikladno zove “Am I Even a Rapper Anymore?” U još jednoj od svojih uspješnica, imena “I’m Miley Cyrus”, cijeli tekst svodi na izjavu da je on Miley Cyrus. Na sličnom principu funkcioniraju i neki njegovi drugi hitovi, u kojim se redom mantrički ponavljaju imena Mela Gibsona, Ellen DeGeneres, Paris Hilton, Billa Clintona, i mnogih drugih. U čitavoj svojoj nenadarenosti, Lil’ B ipak očito nešto čini kako treba, jer njegova glazba već neko vrijeme uspijeva ostati relevantna u svojoj nepredvidivosti i vječitom izazivanju reakcija koje ne ostavlja mjesta bijegu fokusa javnosti s njegove ličnosti.
Slučaj drugi: Tommy Wiseau
2003. je snimio The Room, film koji je munjevito dobio status kultnog klasika, i koji se u svom bizarnom načinu pripovijedanja i nebrojenim tehničkim i narativnim manama drži kao jedan od najlošijih djela kinematografije ikad snimljenih. Nakon katastrofalnih prvih kritika teško mu je pala činjenica da je svaki aspekt filma tako spektakularno podbacio, baš zato što se kao kreativni um iza svakog aspekta našao on, kao scenarist, glavni glumac, producent i redatelj. Kasnije se izjasnio kako je njegov cilj bio napraviti crnohumornu komediju, no publika nije nasjela zbog očitosti projekta kao nepromišljene i loše izvedene drame, što je potvrdio i ostatak filmske postave. Iznenađen prašinom koju je podigao, par godina kasnije je uvidio financijsku priliku za iskorištavanje svoje pogreške. Shvativši da u svojoj kinematografskoj nesposobnosti drži vruću robu, progutao je ponos i pustio film u slobodnu prodaju. Otad je postao svojevrstan brand i na njemu je zaradio pravo bogatstvo.
Slučaj treći: Cro trash devedesetih
Za razliku od prva dva primjera, koja su manje-više slučajno došla do svog legendarnog statusa s margina scene, ovakva glazba bila je još od svog začetka itekako utkana u mainstream. Štoviše, jedno određeno vrijeme je činila njegovu srž. Stoga je njen problem specifičan, takav je da ju je vrijeme okrutno pregazilo sve to do mjere da su takve lake note, s pripadajućim folklorom, postale urnebesne, samim time zabavne na jedan drugi način. Time je popularna glazba, uz kratak predah, ostala popularna, što je zavidan uspjeh bez obzira na to što se njen kontekst promijenio. Ipak, njena druga mladost se jako brzo izlizala, kako to inače biva s glazbenim revivalima. Tome je uveliko pridonijelo mahnito prepoznavanje povratka žanra i obujam forsiranja takve retromanije.
Što donosi sutra?
Kritička distorzija ovakvog tipa pokazuje da uzdrmanost umjetničke kategorizacije po kvaliteti nije samo privremena pojava, te da se pod teretom subjektivnosti i trendova u kritičkom diskurzu može očekivati svašta. No, ruku na srce, publika i kritika su oduvijek podlijegale vanjskim utjecajima, tako da sve ovo u neku ruku ipak nije ništa novo. Usto, ako se išta može naučiti iz umjetničke analitike, to je da ono što je kvalitetno ne mora nužno biti dobro, i obrnuto, bitnije za kontekst trenutne situacije; ono što je dobro ne mora nužno biti kvalitetno.