Interstellar – film koji je u svijet znanstvene fantastike ušao na velika vrata. Do sad ste se sigurno načitali o njemu i, ako ga niste pogledali, vjerojatno vam ide na živce. Ovo ako ga niste pogledali je ključno jer ako jeste, nema šanse da će vam bilo što povezano uz ovaj film ići na živce bar još nekih par mjeseci. Ukratko – ako volite znanstvenu fantastiku, rezervirajte karte što prije. Nema isprika tipa „gledat ću ga kasnije kad izađe na DVD-u“ ili slično; trebate ga pogledati u kinu. Iskreno, Interstellar je film koji se ne može lako opisati. Pogotovo ne u članku s ograničenim brojem riječi na tamo nekom studentskom portalu. O ovom filmu se treba pisati esej, ako ne i znanstveni rad. Neil deGrasse Tyson objavio je dvadesetak tweetova o njemu, pa se sad vi mislite…
Mnogi opisuju film u okviru 2001: Odiseje u svemiru, ali ne znam do koje bih mjere otišla u uspoređivanju. Pitanje je koliko je to poštena usporedba. Odiseja je definitivno jedan od uzora Interstellaru, a može se čak reći da mu je Odiseja i preteča. Stoje li rame uz rame? Nisam sigurna. Odiseja je vrhunac znanstvene fantastike, Interstellar je nov film i još nije prošlo dovoljno vremena da ga nazovemo kultnim filmom. Jedan od mojih Facebook prijatelja rekao je da imamo novog Stanleya Kubricka, ali, opet kažem, još nije prošlo dovoljno vremena da bismo to tvrdili. Glavna sličnost između ta dva filma je u tome što govore o čovječanstvu i njegovom preživljavanju, a tu su i scene kao što su spajanja modula, vrtnja svemirske postaje/broda pa i izvanzemaljski osjećaj prolaska kroz nepoznati svemir i tamo neke čudne dimenzije. Oba filma vas drže na onom rubu između razumijevanja i nerazumijevanja onoga što film želi reći, ali s jednom glavnom razlikom – radnja Interstellara je puno jasnija. Ako želite znati zašto, pogledajte film.
O scenskim efektima mogu reći samo ono najbolje. Nema CGI-a i zbog toga film izgleda stvaran. U samo jednom trenutku sam pomislila kako moduli stanice izgledaju poput igračke, ali to ni malo nije umanjilo taj osjećaj stvarnog. To što nije u 3D-u, u skladu je s idejom filma i, iskreno, doživljaj ovakvog filma bio bi lošiji da je u 3D-u. Nema bespotrebnih akcijskih ili melodramskih scena kakve se inače znaju ubaciti u filmove. Ovaj film ih ne treba. Znate točno što je problem, ali ne možete mirno sjediti na stolici i gledati kako će se sve riješiti jer radnja ima mnogo iznenađenja.
Na nekoliko stvari želim čestitati filmu. Prva je to što su polovica glavnih likova žene u znanstvenom polju. Druga je u tome što nema scena u kojima se najprije divi izvanzemaljskom planetu pa se tek onda kreće na posao. Za to nema vremena. Odmah se ide na posao jer je svaka sekunda važna. Treće – film prikazuje ljude onakvima kakvi uistinu jesu. Na primjer, čovječanstvo ima idiota, kretena, dobrih ljudi i tako dalje. To što se svi bore za opstanak ne znači da je apsolutno svatko postao veliki hipi koji će sebe žrtvovati za dobrobit drugih. I zadnje – iako je film „ukrao“ neke ideje iz starijih filmova (čitaj 2001: Odiseja u svemiru) to ne znači da film nije originalan. Naprotiv, uzeo je problem koji je danas u svijetu itekako važan i doveo ga do ekstrema koristeći se znanstveno mogućim scenarijima.
Film, naravno, ima nebuloza koje vas malo nerviraju kad počnete o njima razmišljati, ali čak ni te nebuloze neće pokvariti ukupan doživljaj filma kojeg ćete htjeti pogledati još nekoliko puta. Da, film traje tri sata, ali nitko se u kinu nije ustao otići na WC kao što se radi tijekom drugih trosatnih filmova. Da je film potrajao još toliko, nitko ne bi ni primijetio. Opet, govorim – film se treba doživjeti. Ne može se opisati. Sad prestanite čitati članak i rezervirajte karte. Nećete požaliti.