Hobit/Hobbit
Peter Jackson
Fantasy, avantura
Novi Zeland, SAD, 145′, 2014.
Recenzija sadrži informacije koje bi čitatelju mogle otkriti radnju filma
Za prequele Gospodara prstenova se može naći više kritika koje bi držale vodu. Da su neke scene suvišne, jesu. Da je nakon ovoliko vremena Bilbov put više izmorio publiku nego njega samog – svakako. Da se dinamika radnje kroz filmove nikako ne može pronaći zbog njenog konstantnog mijenjanja, istina. Mane postoje, što u tekstu na kojem je fabula utemeljena, što u interpretaciji Petera Jacksona. No ipak, što dalje odmiče vrijeme provedeno u ovoj pustolovini, to više priča dolazi k sebi. Neočekivano putovanje je imalo repetitivno dosadnu dinamiku radnje koja se sastojala od ustanovljavanja velike opasnosti i bijega od iste te ponavljanja takvog procesa u nedogled. Smaugova pustoš je u tom smislu konkretnija s razbijanjem monotonosti dolaskom na konačno odredište i radnjom koja dovodi do vrhunca, kojim počinje zadnje poglavlje u kojem sve sjeda na svoje mjesto.
Bitka pet vojski nastavlja tamo gdje je Smaugova pustoš stala. Zmaj silazi s planine u namjeri uništenja Jezergrada, usputnu stanicu glavnih junaka i dom Barda (Luke Evans) koji s gradskim vodstvom, ali i samim zmajem, ima neriješene račune. Thorin (Richard Armitage) pokazuje kako se teško nosi s iznenadnim bogatstvom, a Gandalf (Ian McKellen) trune u željeznom kavezu unutar Sauronove napuštene utvrde. Odmah u startu bačeni smo u vatreni spektakl ogromnih proporcija gdje Smaug izaziva ognjeni kaos i uništenje. Impresivne sekvence su dobrodošla nagrada za pet sati utrošenih u praćenje ove priče koja je do te točke obilovala mlakim i ograničenim scenama okršaja. Neki bi mogli reći da je možda ipak bilo bolje ostaviti konačan obračun čovjek-zmaj za kraj Smaugove pustoši. Time bi drugo poglavlje dobilo kraj koji bi više na kraj nalikovao, no onda bi narušio tempo zadnjeg i sveukupnu snažnu atmosferu koja prožima Bitku pet vojski od početka do kraja. U isto vrijeme kad se odigrava taj vatreni inferno, Gandalfa iz zatočeništva izbavljaju vilenjački duo Elrond (Hugo Weaving) i Galadriel (Cate Blanchett) u suradnji sa Sarumanom (Christopher Lee) i pritom su, na jako stroboskopičan i trippy način, konfrontirani od strane samog zlog gospodara Saurona. Što se tiče Bilba (Martin Freeman), on se nalazi u moralnoj dilemi gdje mora izabrati između prijateljstva i privrženosti družbi ili počinjenja izdaje u svrhu višeg cilja. Iako se velik dio radnje u njegovom okruženju odvija i bez njegova utjecaja, u nekoliko instanci je upravo on taj ključni element koji vodi priču ka svom cilju, podsjećajući nas da je to ipak njegovo putovanje. Jackson je stavio fokus na žar bitke, u kojem Bilbo ne pripada, pa je on naizgled osuđen na perifernu ulogu u korist Thorina i silnih vojnih vođa i junaka koji će se kasnije u filmu pojaviti. Ipak, njegov razum i snalažljivost će se pokazati presudnim faktorom u odigravanju fabule.
Vrijedi naglasiti da je Bitka pet vojski vidno ozbiljnija i zrelija u svom prikazu od prethodnika, gdje se osim pokojeg sporadičnog kadra komedije, lagani ton pustolovine mijenja strepnjom pred vihorom rata. Vesela družina patuljaka više nije vesela, a uloga comic reliefa se jedva nazire u jednoj osobi, beskičmenom Alfridu (Ryan Gage), koji kreira humoristične situacije u svojoj pokvarenosti i kukavičluku. Karizmatični Thorin koji se sukobljava sa svojim demonima, a potom i s okolnostima koje ga okružuju je interesantan subplot vitalno integriran u sve što se događa, a u cijeloj toj gužvi nazire se i ljubavni trokut koji čine šumski vilenjaci Legolas (Orlando Bloom) i Tauriel (Evangeline Lily), te ne tako patuljasti patuljak Kili (Aidan Turner). Priča je time napokon došla do točke gdje postaje složena, a drama pršti na sve strane. Scenografija i atmosfera vrište Peterom Jacksonom. Boje su ovaj put za notu naglašenije i začinjene pokojim lens flareom, no vizualno je to onaj isti rad sa specifičnim kadriranjem i dijalogom u kojem ne izostaje niti onaj njegov prepoznatljivi polukružni wide shot putujućih junaka usred slikovitog pejzaža. Valovi ratničkih trupa u kombinaciji sa sanjivim vizualnim efektima podsjećaju na 300 Zacka Snydera, pritom podsjećajući na to koliko je stvari moglo poći po zlu, no nije. Ovdje su na sreću sve kockice lijepo posložene i, za razliku od potonjeg, pravilno i kvalitetno služe dočaravanju epskog narativa. U ovoj instanci on možda nije toliko megalomanski kao Povratak kralja, epilog Hobitovog starijeg brata, Gospodara prstenova, no ta letvica je ionako postavljena toliko visoko da je teško očekivati da će je neka filmska avantura u bliskoj budućnosti nadmašiti. Ipak, u odnosu na Povratak kralja, Bitka pet vojski je konciznija i ni blizu toliko zahtjevna. Za potpuno shvaćanje priče nije potrebno nikakvo poznavanje okolnosti svijeta koji je uvjetuje, pa gotovo ni uvid u prethodna dva dijela trilogije.
U usporedbi s prva dva nastavka, Bitka pet vojski je najuzbudljivija, narativno najsmislenija i vizualno najdojmljivija od trojca, i s trajanjem od niti dva i pol sata, daleko najkraći od dosadašnjih izleta u Međuzemlje. Ono što mnogi ne žele uzeti u obzir jest da je knjiga po kojoj su snimljeni ovi filmovi prvenstveno usmjerena djeci, te njena adaptacija u nekakvu zrelu izvedbu jednostavno ne bi funkcionirala. Same postavke radnje pate od slabosti koje ne bi prošle niti u jednoj ozbiljnoj priči, sadrži značajne mane tehničke prirode, a naglasak cijele avanture je stavljen na prijateljstvo i opći doživljaj pustolovine. Bitka pet vojski, a i cijeli triptih Hobita je morao biti napravljen ovako i nikako drukčije. Treba zato gledati preko one prvotne zavisti prema najmlađima zato jer je ova ekranizacija namijenjena baš njima. Radi toga vjerojatno neće pobrati nagrade Akademije, ali u tome nije bila ni bit ovog filma. On nije tu da bi se pomicale granice filmske umjetnosti, već da ispriča jednu bezvremensku priču na kvalitetan, child friendly način. Djeci je zato Hobit daleko potrebniji u smislu uvida u divotu pisane riječi. Pogotovo u kontekstu digitalnog doba kad kultura čitanja tone u neslućene dubine. Lektire se lako riješe bacanjem pogleda na kratki sadržaj i nečiji osvrt na internetu, pa je nažalost taj pristup zastario. Valja u djetetu probuditi interes za čitanjem i potreban je ovakav bombastičan impuls primjeren vremenu. Adekvatan u privlačenju kreativnih umova koji se još oblikuju, ukazujući na čaroliju pisane riječi i ističući važnost njezine prisutnosti od najranijeg doba. I stvarno, ima li boljeg svijeta za takvu imerziju od ovog Tolkienovog?