Kongres/The Congress
Ari Folman
Animirani, sci-fi, drama
Belgija, Francuska, Njemačka, 122′, 2013.
Iza najčudnijeg filma koji trenutno igra u kinima (a s kojim se splitska publika upoznala još u lipnju na Festivalu mediteranskog filma) stoji Ari Folman, poznat po fantastičnom Valceru s Bashirom, animiranim prikazom ratnih strahota u Libanonu, nagrađenog zlatnom palmom u Cannesu 2008. godine. Folman je ovaj put utrošio pola desetljeća u pokušaju adaptacije znanstveno fantastičnog romana Stanislawa Lema, kreativnog uma koji je stajao iza Solarisa, literarnog djela kojeg je uprizorio veliki Tarkovsky. Rezultat je neponovljivo iskustvo bazirano na jedinstvenom konceptu kombinacije igranog i animiranog filma, nalik na onaj iz Tko je smjestio Zeki Rogeru. Meta pristupom à la Biti John Malkovich, Kongres se odvija oko glumice koja živi fiktivnu verziju sebe. U prvih sat vremena filma, Robin Wright (glumi samu sebe) radi na oživljavanju svoje prosječne karijere pristajući na znanstveni proces koji će zauvijek prolongirati njezinu glumačku vitalnost. Iza toga se radnja premješta dvadeset godina u budućnost, koja postaje takva da je zbilja teško riječima opisati.
Događanja u filmu pokreće Jeff (Danny Huston), proračunato lice koje stoji iza fiktivnog filmskog studija pod nazivom Miramount. On nudi Robin i njezinom agentu Alu (Harvey Keitel) krajnje neobičnu ponudu. Ugovorom bi je skenirao i pohranio u bazu podataka studija, te je po potrebi replicirao u filmskim naslovima. Original bi pritom morao okončati svoju karijeru, no njezine izvedbe bi odradile vrhunski posao neopterećene lošim odlukama i opterećenjima stvarnog života. Pod teretom osobnih razloga, prvenstveno zbog bolesti sina Aarona (Kodi Smit-McPhee), ona prihvaća stavke i potpisuje. Posljedice koje slijede su nezamislive i temelje se više na iskustvu nego na jasnom i logičnom praćenju niti koja veže događaje u smislenu cjelinu.
U takvom razvoju događaja, Robin se odveze u strogo animiranu zonu gdje svjedoči svakojakim čudesima. Tamo za cilj ima sudjelovanje u futurističkom kongresu, gdje joj je dopuštena uloga nekakve maskote svijeta koja mase drži pacifiziranom egzistencijom nalik na halucinaciju. U tom svijetu ona nalazi i svoj osobni motiv u vidu potrage za svojim sinom. U procesu biva upletena u brojne nevolje uključujući i pokušaj prevrata, te u svojoj odiseji upoznaje Dylana (Jon Hamm) koji se nameće kao njezin potencijalni ljubavni interes. Radnja nije toliko komplicirana koliko se isprva čini, no manjkom pažnje se moguće izgubiti u radnji, pogotovo uz sav eye-candy i mnoštvo referenci na zanimljivosti iz stvarnog života.
Film nalikuje na dosjetljivu satiru post-modernog Hollywooda s notom neke iskonske i sveobuhvatne tuge. Svakako pokušava biti dovitljiv; pri početku filma Robin izjavljuje da ne želi glumiti u filmovima znanstvene fantastike jer je taj žanr glup. Nadalje, ime studija koje je preuzelo ulogu bezdušne korporacije je bez ikakve diskrecije spojilo imena stvarnih filmskih studija Miramax i Paramount. Takve interne šale su zgodne, ali ne pridonose filmu na nikakav način. Zabavnija su nimalo manje očita pozivanja na Stanleya Kubricka (Dr.Strangelove), Fritza Langa (Metropolis) ili braću Wachowski (Matrix). Kongres ima specifičan problem u narativnoj strukturi gdje film bježi na sve strane pa često mora mahnito sam sebe hvatati. Od ostalih mana filma mogu se izdvojiti neke izvedbe u igranom dijelu koje nisu uvjerljive te manjkavost dramskog aspekta, koji je teško doživjeti s gotovo nikakvim suosjećanjem s glavnim likom. Ipak, zanemarujući neke njegove podbačaje, Kongres je snažan film. Animacija je jedinstvena i spektakularna. Očit je utjecaj i korištenje više vrsta animacija, od arhaičnih do onih modernih primjera koje obiluju renderingom. To stvara jednu posebnu iluziju i neobično iskustvo. Fantastično sanjiva atmosfera blago podsjeća na onu iz Valcera s Bashirom, ali u ovoj instanci je pojačana do daske jer je njeno uporište u stvarnom svijetu gotovo zanemarivo. Ne smije se izostaviti ni inspirirajuća glazba Maxa Richtera koja dodatno doprinosi dojmu. Kongres predstavlja vjerojatno najčudnovatiji prikaz budućnosti u modernoj kinematografiji i svaki kadar filma bi mogao poslužiti kao videospot za neku snenu, ethereal glazbenu skupinu poput Cocteau Twinsa ili Dead can dance. Udahnjivanjem zrna moralne dvojbe u kontekstualnu jednadžbu ovaj film postaje svojevrsno tihi post-moderni klasik. U takvoj klimi je neopaženo postavljeno pitanje vrijednosti mijenjanja mašte za stvarnost. Ona nam je nužnija nego što se to na prvi pogled čini, prvenstveno da bi uspješno prikrili ispraznost postojanja. A čemu stvarnost ako u njoj ne pronalazimo smisao?