Kako preživit blagdane? Kako istrpit cili taj pritisak savršene atmosfere u krugu dragih ljudi i ozračju ljubavi i mira? Ne znan čini li se samo meni, ali zar tako ne bi tribalo bit i ostalih dana u godini, a ne odjednom u prosincu nakon šta obitelj cilu godinu pleše sirtaki s pijatima oko stola i njeni članovi šalju jedno drugo u rodno misto? Možda je problem u meni, ne znan, ali ne volin čestitavat Božić nikome prva ni grlit se ili ljubakat sa svakim iz nekog nepropisanog reda. Mislin, to ne znači da vam ne želin sve najbolje nego da ne bi tribali čestitavat jedni drugima tuđi rođendan nego ga samo proslavit – ako ste jedni od onih koji se 25.12. ne klanjaju samo zdjeli francuske salate ili sarmi… ali odlutala san već predaleko.
Tako je i meni počelo blagdansko ozračje, advent i, u konačnici, praznici. A koji je bolji način za provest to doba nego uz ljude koje voliš (kaže reklama za Coca-Colu)? Iz tog razloga se junakinja ove priče odlučila potrudit da joj se isplati litnji posal u Dugopolju u firmi i da umisto da kupi nešto korisno, radije ode do Zagreba s prijateljicom kod zajedničkog prijatelja i nagradi se za sva ona buđenja u 6 ujutro svaki dan. U nebitne detalje neću ulazit, ali prvo božićno čudo moran navest. Nakon svih posjećenih kućica koje mi se u Zagrebu sviđaju, pojedenih palačinki koje ode ne mogu ni primirisat i smrzavanja koje mi nije smetalo, a od kojeg inače žugan, ostale su mi slike ka lipa uspomena i potencijalni kandidat za profilnu (priznajen). I tu se moja blagdanska srića preokrenila „ i ko bi gori, eto je doli“ jer čim san pribacila cili sadržaj aparata, moj se kompjuter iz 90-ih odlučija pokvarit. I ja san ostala bez ijedne. Među njima je čak bila i cila kolekcija iz HAZU-a s najboljim poziranjima uz bok s protagonistima bune oslikane u gotičkom stilu. A da, usput su trajno nestali i svi materijali za moj završni rad, ali nema veze, to je manje bitno.
Pomalo se bližia i Badnjak na koji se klasično, moraš posvađat bar s jednom od tih dragih ljudi bez ikakvog razloga (mada mislin da je pravi razlog to nametnuto pravilo da se morate volit i častit lipim ričima pod svaku cijenu). Darovi su, naravno, kupljeni za svih koji dan ranije, jer ako već robovlasnici neće popustit pred prodavačicama, barem bismo mi mogli. Ali ni to nije bitno jer s kim se posvađaš, taj svoj dar ne dobije do sutradan (još jedno nepisano pravilo). I tako smo se, u klasičnom strahu od ostajanja kući na kauču u društvu TV-a i imitiranja Bridget Jones s bocom vina uz pismu All by myself, nas nekoliko našli u malom stanu i širili blagdansku ljubav na način na koji mi najbolje znamo – uz bidne svićice iz Kauflanda, malo najjeftinije rolade i Milke, domaći bućkuriš, glupe filmove, kapice Djeda Mraza, džempere iz 90-ih i smijanje do ranih jutarnjih sati. I to je, ljudi, za mene Božić. Van propisa i formalnosti, svejedno zajedno ka šta bi bili i na bilo koji drugi obični dan.
A kad tek počinje pravi Božić? Kad sidneš ujutro u auto s gepekom punim plastičnih kutija, kesa i košara i uputiš se na selo di će se skupit cila obitelj u jedan mali prostor. To je tek doživljaj! Nakon treskanja dođeš u kuću podno Svilaje i za početak se smrzneš – ali to ti ipak ne smeta jer ruku na srce, tvoja je krajina i priroda je predivna. A onda krene čestitavanje 20 ljudi, od najmanjih do velikih i više-manje te svako, osim tvojih istomišljenika i zadrtih ovnova u horoskopu, krene grlit i ljubit; ali ni to ti više ne smeta toliko, ipak su tvoja obitelj. Nakon šta pokažeš svim malim rođacima u obitelji sliku sebe prerušene u Grinča (jer to svi rade doma kad su prehlađeni) i nabiješ im noćne more za narednih pola godine, tek tada se oslobodiš jer je dite u tebi pronašlo put do izlaza. Onda možeš u miru, ko svaki pravi ljubitelj blitve i kupusa, sist u krug u dimnu kužinicu, gledat odojka kako se peče i slušat kako te svi sprdaju da je punjen povrćem kojega će kasnije servirat tebi u pijat.
Da ne opisujen vrste jela i ganjanje mačaka po selu, prilazin odma na jedan neviđeni fenomen Dalmatinske zagore, naročito izražen i primjetan za vrime blagdana i praznika. Pogodan teren za realizaciju tog fenomena je šta nakrcanija kuća ljudima koji te ne znaju. Dakle, svaki put kad se skupimo svi na selu u kući, jedan seoski heroj mora upast nepozvan na najnapadniji mogući način i stavit sebe u središte zbivanja. Tako uvik, kad sidimo svi za stolom i jedemo, krajem oka uberen nečiju glavu crvenu od alkohola kako s rukom na čelu, ko da izviđa situaciju, ćiri kroz prozor u naš pijat i broji koliko nas ima. Kad ga vide i ostali, njemu postane neugodno (ako je to uopće moguće za nekoga toliko nametljivog) i upadne nam na vrata ko najveća promaja, skoro razvali kvaku i zagrmi „Dooooobar dan, dobri moji ljudi!“ na šta odma baba počne trčat oko njega i služit ga ko da je pozvan (ili dobrodoša, u najmanju ruku).
Ikica/Mlađo/Vranjo se odma stane pravdat i viče „nev’sti“ da neće on ništa, da ga je Mara njegova već najila doma lukom i pekom, ali čim ga ona opet pita iz pristojnosti, heroj odma kaže da je moga malo, šta ne. Onda zasidne na kauč (točnije, baci se na njega, skaši meni nogu, razbije mobitel, ali nema veze) i stane puhat, gladit stomak i natezat gaće i čarape prema gori. I tako, kad se raskomodija, krene lupat po mišanom mesu, kruvu ispod peke i svemu šta je maloprije vidija kroz prozor i naravno, prihvati „jednu čašicu“ domaćeg vina ili rakije. To sve započne oko 3 sata, a na kraju, s davnim zalaskom sunca, Ikica/Mlađo/Vranjo i dalje sidi na našem kauču i ne miče se do 10, ulije se ko zemlja posli kiše, prosipa zrnca životnih mudrosti, priča o ’41. i dere se ko da je mikrofon proguta i na kraju, prije njega, odemo mi svojim kućama.
Ipak i te neke stvari imaju svoju čar i prije nego te iznerviraju, dobro te nasmiju i postanu ti simpatične. S vrimenom ih počneš povezivat uz pojam blagdana i čudno ti je ako se jedne godine, ka na primjer ove, ne ponove; ali ono šta najviše zaokružuje jedan blagdan, u ciloj njegovoj isforsiranosti, kraj je tog dana. Tada sidneš s tebi posebnom osobom na kauč (ne nadajte se romantici u mojoj priči) i do vas sidi tvoj predragi prijatelj i gledate najgluplji mogući film, trpate u sebe zadnje šta može stat od kolača, smijete se glupostima i smrzavate ispod smrdljive deke i napola pokvarene klime koja proizvodi jako uznemirujuće zvukove. I to je ta lipa atmosfera i ljubav koju bi tribali imat taj i svaki ostali dan – bez ikakvog zapadnjačkog imitiranja i forsiranja u kojem se svi grlimo i ljubimo, a čim se vratimo u svoja 4 zida, bližnjeg svoga častimo najgorim ričima dok se prid drugima topimo ka snijeg.