Je suis Charlie. Cijeli svijet je u samo nekoliko dana od stravičnog napada u srcu Francuske progovorio jezikom ljubavi u znak podrške poginulim novinarima redakcije Charlie Hebdo. Kao što vjerojatno već svi znamo, napadači su identificirani kao islamistički teroristi koji su spomenutu redakciju napali zbog karikature proroka Muhameda koja je objavljena u istoimenom časopisu. A dok diljem svijeta društvene mreže preplavljuju plakati s natpisima Je suis Charlie, samo su rijetki zagrebali ispod površine i zapitali se je li u pitanju isključivo solidarnost ili pak civilizacijska obveza.
Dok se naš dragi hrvatski narod povodi za Zapadom i u ime solidarnosti i tolerancije na svoje Facebook profile stavlja slike na kojima piše Je suis Charlie, još uvijek ne može pobjeći od svog brdovitog Balkana, pa tako svaki dan razbija glavu s pitanjima čiji je dida bia ustaša, a čiji partizan, di je to Antin stari bia devedeset i prve i je li Jozina mala stvarno glasovala za Kolindu, nakon što smo joj obećali da će počet radit u općini. Sjetimo se samo Feral Tribuna, satiričnog „glasila hrvatskih anarhista, protestanata i heretika“ koji se isticao provokativnim i kritičkim pristupom, a protiv njega su, baš kao i protiv Charlie Hebdo, vođene brojne tužbe. Istini za volju, nitko od članova tog starog satiričnog lista nije ubijen, ali je, kao što to u Hrvatskoj inače biva, ugušen od svojih neistomišljenika. I ne bi li bilo zaista lijepo od nas da su i tada ljudi bili jednako solidarni te da se svijetom prolomio glas hrvatskog naroda koji viče „Svi smo mi Viva Ludež!“ Možda je za to kriv jedino Mark Zuckerberg i osnivači ostalih društvenih mreža, jer nisu na vrijeme shvatili da nema revolucije bez dobre internetske veze pa požurili s kreiranjem istih. Oni koji su svoja tijela u prošlosti palili po češkim trgovima u znak slobode, vjerojatno se sada okreću u grobu jer nisu pričekali samo nekoliko desetljeća kada bi jednu od najvećih revolucija mogli voditi iz udobnosti svoga doma, dok piju topli čaj i slušaju Lidiju Bačić.
I evo, već danima možete pročitati u novinama kako u Francuskoj ljudi strahuju od islamističkih napada, dok se u Njemačkoj uhićuju mladi za koje se smatra da su pristalice pobunjeničke skupine. Zanimljivo je, iako posve zastrašujuće, kako niti jednom napadači nisu okarakterizirani kao hladnokrvni ubojice, rođeni zločinci, psihički neubrojive osobe, već samo i isključivo kao islamistički teroristi. Jalovim logičkim zaključivanjem, nama tako dragim, čujemo kako se postavljaju pitanja postoji li mogućnost da je svaki musliman potencijalni terorist? Na isti apsurdan način možemo se zapitati da li je svaki svećenik potencijalni pedofil. I dok pola svijeta smatra da je uzrok ovakvim događajima jačanje ekstremne desnice u najrazvijenijim zemljama, zašto se nitko ne zapita je li možda problem u samom čovjeku bez obzira na njegovu vjeru, nacionalnost ili seksualnu orijentaciju? Zapamtite da nije za ludu ona stara koja kaže Čovjek je čovjeku najgori neprijatelj jer pretpostavlja da ljudsku dušu zagađuje vjera ili nacionalnost, a zaboravlja da je jedini izvor ljudskoga zla zapravo sam čovjek.
U tužnom sjećanju na sve poginule u redakciji Charlie Hebdo opraštamo se s riječima jednog od naših najvećih splitskih lica, novinara Ferala, onog kome još nisu digli spomenik u ovom ludom gradu, jedinog i neponovljivog Miljenka Smoje: „Ja se držin toga da nema nedodirljivosti, ali mislin da je moj humor blag, ironičan. Bidnome, jadnome, glupome, sitnome čoviku koji se koprca po ovoj baloti zemaljskoj sve ću oprostit. Osim krvološtva. A vlast, vlast zajebajen. Svaku.“