Ko je to pravi gastarbajter? Sigurno ste svi vi bar jednoga od njih u životu upoznali ili u najmanju ruku imali čast vidit. Ako i dalje niste sigurni, najbliže s kime bi vam ga mogla usporedit bia bi vjerojatno kralj Tomislav ili još bolje, Dmitar Zvonimir. Gastarbajteri su naše najveće narodno bogatstvo i ponos domovine i zato im posvećujen ovaj tekst. Možda u njemu pripoznate kojega.
Kako započinje životni put jednog takvog Hrvata? Vratimo se malo unazad u povijest, negdi u 90-te. Baš tada je za Božić i Novu godinu jedan takvi (ve)seljak puca isprid kuće u Sitnom Gornjem mege s rođacima, kad ga je zatekla nesrića. Petarda mu je pukla u ruci i ranila mu mali prst. Ubrzo nakon toga se odlučia spakirat i odselit u Njemačku u potrazi za zasluženim boljim životom, po mogućnosti u ulozi nekog sitnog poslovođe ili direktora nakon završena tri razreda osnovne škole. Da ne može poštenije!
Na kraju je naravno završija na baušteli i planira se vratit doma – sve dok nije skužija nakon tri miseca da je zaradija više nego šta bi u Hrvatskoj ikad. Tako je odlučia, bez obzira na svu nostalgiju, ostat šta duže, a na kraju i doživotno, u Obećanoj Zemlji svih Balkanaca. S vrimenom, kako se počea prilagođavat na ugodan život, odlučija je poboljšat svoje veliko domoljublje. Tako se sitia Lipe Naše i one petarde koja mu je ranila mali prst, pa se ponosno proglasia ratnim herojem i maznia nekom poštenom, ali manje sritnome, dodatni misečni izvor para. Otada je, podrazumijeva se, svim svojim pajdašima u dijaspori svake noći za šankom maha tim prstom i priča lovačke priče o svojim junačkim pothvatima – nek se ekipa divi, nek se mater ponosi.
S vrimenom je malo po malo, nakon dizanja nosa dalje od novčanika i stalnih računica, upozna ljubav svog života. Helga, zdravo ugojena i rumena cura s bavarskih proplanaka, upala mu je u oko sa svojim plavim pletenicama. Jedina mana joj je bilo njeno ružno prezime s nekakvom kombinacijom slova „sch“ i to je tribalo pothitno prominit. Oboria je s nogu samo kako naši zavodnici znaju i u roku keks riješia da s njom uplovi u bračnu luku. Nju se ka ženu, logično, ništa nije pitalo o željama za feštu. Tako je naš gastarbajter ubacia svoju mladenku u Merca i krenia s njom put rodne grude, di su se vjenčali na već naširoko opisani način.
Nakon šta se pohvalia ciloj rodbini kakvu je curu uvatija i udria inat Mari koja ga nije tila u prvom razredu, ka pravi Hrvat, spakira se brže nego otpakira i uteka nazad u Minken. Ipak je lipše volit svoje s distance. Kažu ljudi – udalji se od slike da bi je bolje vidija cilu. U Minkenu se već lagano prikrpa Hansu, svome svekru i malo pomalo, nekad kolegama i prikama, posta nadređeni. Otada je njima, kojima je prije donosia pivu (i pravia se lud kad bi bia njegov red za počastit), brania iti minute dužu pauzu. Vrime je para, kažu Britanci i Kiša Metaka, a tako je čua i naš Mate.
Kako su pare rasle, Mate je trlja rukama i smišlja puste nove planove. Na kraju krajeva, ima li išta bitnije i veće u životu od zemljišta, auta i cimenta? Usrid tih pustih planova došla su i dica, ponos ćaćin. Dok je Helga bila trudna, samo je molija Boga da bude muško jer inače pisma „pukni puško, rodilo se muško“, kalaš i janjac koje je pripremia za taj dan, nemaju nikakvog smisla. Kako ga i Bog voli, Helga mu je rodila u par godina tri sina, tako da nije mora lagat od srama da nema dice ka šta bi radija da mu je žena rodila curice. U tom slučaju vridila bi ona „prvi mačići se u vodu bacaju“ ili bi ih bar, kad bi ih konačno prihvatia, zva „sine“.
Svoju dicu, Trpimira, Muncimira i Zdeslava, odma je priobratia na pravu stranu jer triba radit na njima od malenih nogu da bi jedan dan postali ljudine. Neće valjda bit na one blidunjave i dolazit na more u šlapama i bilim čarapama? Tako im je već za prvi rođendan naručiva torte s najlipšim slovom abecede – slovom U od šlaga – i učia ih pismice koje sva dica tribaju znat. Naravno, ne mislin pod tim na „Bubamarca“, „Malog medu“ i slične. Sitia bi se tako i svake večeri prid njima pribit svoju Helgu zbog ladnih sarma; neka, nek vide šta je to pravo muško (neće valjda bit neki pederi). Zato kad bi susidi pitali šta je bilo, prije nego Helga stigne zucnit, Mate joj pribaci ruku priko ramena (šta inače radi jedino kad vozi u rikverc, a ona sidi do njega) i kaže da je pala niza skale. Je da nemaju skala u kući, al neka selo misli najlipše o njihovoj finoj tradicionalnoj familiji.
Često se naš Mate trsi svojim domoljubljem i po Fejsu. Tako zna skoro svaki dan objavit sliku mora i ispod nje napisat: „Ljepa moja hrvacka“. Zato kad mu neki prika iz sela komentira: „Hehe je ljepa je al biće da ti je lijepše tu dali je hehe“, naša legenda poludi. Lipo mu i kulturno odgovori: „Jebemte naući svoj jezik hrvacki piše se da li ne dali“.
Dok je još na Fejsu, on iskoristi priliku za izbacit svoje frustracije zbog vijesti iz svita koje je detaljno pročita ujutro za vrime svog (ne)radnog vrimena. Tako redovito napiše revoltirani status: „Mater van amerićku fasd fud bolesnu debelu“, dok gladi svoj dlakavi trudnički drob. Na to dobije od rođaka sve do četvrtog kolina dvista lajkova. Ko kome, svoj svome.
Unatoč tim malim radostima, život u Njemačkoj sam po sebi nije dovoljan. Kako ćeš uvjerit suside iz sela da ti je stvarno uspilo i da im tvoja mater ne laže kad kaže da zarađuješ više od njihovog Jure? E, u tim slučajevima u pomoć dolaze kuće deseterokatnice. Ima li boljeg načina za to od petogodišnje gradnje najgadnije kuće na svitu, po visini slične kuli babilonskoj? Sumnjan.
Nakon šta je napokon digne u nebesa, naš gastarbajter otkrije Picassa u sebi i uvati se biranja boje fasade. Taman kad je mislija stavit zelenu – jer je vidija u prošloj posjeti iz 2001. da svi po selu imaju obične sive – zeznilo ga! Eto na, dok je doša drugi put u goste 2013., niklo je još nekoliko kuća u bojama. „Odakle njima za to, lopovima“, prošlo je Mati kroz glavu, pa se sitija genijalne ideje za udrit im dišpet… i sad strši kuća u duginim bojama posrid sela jer toliko šarenila sigurno niko drugi nema. Čudno mu je jedino šta se cilo selo smije kad prođe isprid njegove kuće: „Al štaće seljaci, nema svak gradckog ukusa“.
Dernek je i familijarna vožnja iz Minkena do Sitnog Gornjeg kad se ide na odmor tjedan dana. Ipak se čovik umori od čitanja portala osan sati dnevno, pa tako i naš junak. Kad sidne za volan, smiste se sva tri hrvatska kneza na zadnjem sicu, jadna žena namazana faktorom 80 do njega i kreće se. Cilim putem se vozi trista na sat i šiša štrebere šta voze sporo po autocesti, a u Merđi sviraju Bulić i ostali hercegovački bećari. Kad se od brzine malo zaljulja krunica na retrovizoru, naš veliki vjernik je odma vata svojom šapom i usput kresne sve svece i Gospu i okrivi Sotonu da napada njegovo sveto auto. Putem nikome ne da odmorit. Žena nek vata zraka kroz prozor, dica nek povraćaju svagdi samo ne po kožnim navlakama – a on ionako može jednom rukom volanit, ist i pit, a drugom palit duvan. Staje se na sekund jedino kad Mate izađe dignit mrtvog zeca s ceste kojeg je maloprije satra sutra za gulaš. I tako familija stiže uspješno u njegovu rodnu grudu di se svi skupe i meze malog zeku, a glavnu rič (na već napola zaboravljenom i iskrivljenom hrvatskom) vodi naš veliki gastarbajter.
I to vam je naš Mate, jedan od njih milijun. I neka njega. Niko ga ne mrzi – neka je takav kakav je i neka koristi knjigu jedino za stavit ispod noge od stola kad se rasklima – ali isto mu sritan put nazad u Njemačku! Barem do dana kad Trpimir, Muncimir i Zdeslav ne porastu, pa postanu njegova gora verzija…