Još kao djevojčica imala sam sposobnost koja je šokirala odrasle – uvijek sam znala odgovorom posramiti starije, iskusnije i mudrije. Moji su argumenti tukli u sridu. Obitelj je na to gledala sa smiješkom i odobravanjem, a otac bi znao reći kako ću kad odrastem biti nova Doris Košta i braniti Hajduk. U vrtiću i osnovnoj školi igrala sam ulogu lokalnog šerifa, dok sam već u srednjoj lagano počela vršiti samocenzuru. Kroz cijelo sam razdoblje srednje škole i kroz manji dio fakulteta slušala i gledala ponašanje ljudi oko sebe, znala prave riječi, ali više ih nisam izgovarala. Kod kuće bi mi izletio pokoji britki odgovor, više kao naznaka da ona mala mudrica još uvijek negdje duboko u meni ipak postoji. Dok su drugi u pubertetu bili buntovni, ja sam naučila kako šutjeti, kako predavati bitke bez borbe, kako popuštati i ići linijom manjeg otpora, i to zato što je masa uvijek pravu, ma koliko glupa bila. A ti kao jedinka, ako misliš drugačije od ekipe, protiv njih si i postaješ marginalac, izopćeni čudak kojeg nitko ne voli. Poznato je da su mladi u toj dobi okrutni i misli se kako se nakon srednje škole sve mijenja te da ju je potrebno samo preživjeti, a onda će svi oni neshvaćeni “štreberi” polako doći na svoje. Ali, događa li se to? Mijenja li se uistinu išta? Okrutni pubertetlije ostaju isti okrutni ljudi samo s kojom godinom više, a mlada masa prerasta u nešto stariju masu. Što onda ostaje? Želja za jednoumljem i njegovim očuvanjem!
Ne tako davno prisjetila sam se one male djevojčice koja je imala hrabrosti reći ono što misli bez ikakvog kompleksa od godina ili straha od ukora. Shvatila sam da je ona još uvijek u meni i da kriči iz svega glasa zbog većine događaja koje me svakodnevno okružuju. S druge sam strane uhvatila sebe kako šutim i to zbog straha. Bojim se progovoriti i izgovoriti svoje mišljenje, jer znam da se ono razlikuje… A sada sam svjesna onoga čega kao dijete nisam bila – dvostrukih mjerila, i znam da bi me zbog svakog “nepoželjnog” komentara dočekalo nekoliko priglupih, ali zato jako neugodnih replika, i to od ljudi koji su uvjereni da su uvijek u pravu i opravdanim smatraju da se svugdje petljaju i izigravaju univerzalni poklopac. Jer, naravno, oni znaju sve, njihov je stav uvijek ispravan, a za slučaj da im se suprotstaviš, dobiješ etiketu i u sekundi si okićen svakakvim epitetima, od kojih većini ni ne znaju pravo značenje. Nakon toga više nisi “njihov” i postaješ ponovno onaj izopćenik koji sjedi sam u razredu i razgovara samo s profesorom. Samo što svakodnevni život nije razred i više nema profesora… S druge se strane žalimo da nam je loše, što objektivno i jest. Potpuno je nepotrebno nabrajati koliko smo duboko svi zajedno upali, toga smo i sami svakodnevno bolno svjesni. Ipak, nešto čega većina nije svjesna jest da su nas do toga doveli upravo jednoumlje i linija manjeg otpora, barem kada su važne stvari u pitanju.
I ma koliko se mi međusobno prozivali i mrzili, neće nam biti bolje dok god vlada stav da je masa pametnija od pojedinca, dok god postoji poželjno i nepoželjno mišljenje, i dok god je neprijatelj svatko tko se potrudi misliti svojom glavom. Neće nam biti bolje dok god se svi oni koji razmišljaju drugačije boje ili srame izraziti svoje mišljenje. Krajnje je vrijeme da shvatimo da su upravo pojedinci mijenjali svijet (i često su to plaćali glavom). Da zauzmemo stav i počnemo govoriti ono što smatramo da se treba reći, da se prestanemo bojati etiketa i uvreda, jer one i onako govore isključivo o onome tko ih lijepi, ma kome bile namijenjene. Manje-više svima nam je poznata poslovica koja kaže da su dvije glave pametnije od jedne, samo što neki još uvijek nisu shvatili da se ne radi o dvjema glavama koje razmišljaju identično. Krajnje je vrijeme da shvatimo kako se nije dovoljno okititi demokracijom na papiru, nego je treba svakodnevno provoditi, zakonom, ali i promjenom u našem mentalnom sklopu… Žalosno, ali svi smo mi već imali željeni mentalni sklop, samo su nas krivo reprogramirali. Ono što možemo jest boriti se za sebe i svoje mišljenje, i sačuvati dječju kritičku misao, a ne na njeno mjesto usađivati želju za životom u stadu.