I dođosmo tako u drugu polovicu drugog desetljeća dvadeset prvog stoljeća. Svit se okriće iako su mu davno zapivali da se konča. Sve postaje intenzivnije, jače… Nije k’o u proliće. Još usranije. Morbidnije. Pomaknutije.
Kako mi već godinu i po dana život prolazi u tipkanju svojih struja misli i čitanju tuđih, analizirala sam malo evoluciju hejtanja u svitu. Jednom davno, u zlatno doba, mora si hejtat očito i javno. S Baudelaireom na sud, s Flaubertom na sud, Mediciju nož u trbuh, vištice u vatru. Tako se hejtalo prije. Mora si istupit javno, svojim licem, svojim tijelom.
Prije samo desetak godina, ne tako davno, dica su me hejtala tako šta su me gađala korom od mandarine. Nemojte se snebivat nad tim što su me gađali. Lako za to! Mamini i ćaćini sinovi i ćeri gurali su svoje divne, mršave ručice u smeće da bi mogli gađat mene, debelu prasicu, na dvoru škole. Nad tim se snebivajte! Mogli su pokupit, nedajbože, kakvu bakteriju. A ja, meni fali koja zdrava u glavi, živo mi se je…jedu mandarine. Dakle, do prije desetak godina, ljudi su se morali izložiti da bi širili mržnju.
Sad je već sve postalo malo kritičnije. Prije par dana naletila sam u talijanskim medijima na vijest da su Dolce & Gabbana u ozbiljnim problemima. Jedan od najslavnijih gej parova na svitu reka je da podržavaju tradicionalni koncept obitelji, da neće usvajati dicu ni unajmljivat maternice. I odma se pokrenio bojkot njihova dizajna, jednog od najpoznatijih u svitu. Prozvali su ih homoseksualnim homofobima i svačim mogućim. Prozvala ih je ona skupina koja se zalaže za slobodu mišljenja i bogatstvo različitosti. Zbog riči samo jednog čovika kontra njih i dobro medijski plasiranoj izjavi, modni duo bi se moga nać u problemima. Sa svih strana pljušte slike nekih anonimusa koji optužuju i napadaju, vade iz konteksta i linčuju. Čekaju da se poplaše, pokunje i izbrišu s lica zemlje. Šta su ono vikali? Sloboda govora? Tolerancija? Di, Pajdo? Di? Ovo je mržnja!
Sad se pitate zašto ovo pišem? Nitko od nas ne kupuje Dolce & Gabbanu i koga briga? Govorim jer ima primjera i ovdje. Ne istih, sličnih. Mnogi od nas, koji iznosimo mišljenje punim imenom i prezimenom i vazda stojimo iza ovih slova i živimo ova slova, mnogi od onih koji govore svoje mišljenje u društvu, u predavaonici, u učionici, na cesti… Svi oni koje drže do svog ja i čije misli nisu za svakoga… Svi su oni bili, jesu ili će biti žrtve nečijeg terora i mainstream mišljenja većine. Svi mi znamo iznit vlastiti filozofski traktat o idealnim vrijednostima, ali tko je u stanju živit ga? Sve je olakšano nadimcima, lažnim mejlovima i Fejsom. Banalan primjer imam. Nekidan me ženska (na jednom drugom portalu) ubila u mozak s tim da ne depiliram ruke i kako mogu slikat takvu ruku. S druge strane, ako jednog dana neka fensi koka tipa Ava Karabatić kaže da mrzi moje članke, hoću li se provlačiti po medijima kao javni otpad?
Gledaj, znam da će mi se nakon deset godina opet živo je..st mandarine. Ali sad me ponekad boli. Iza ovih slova stoji moje lice. Iza popljuvanog intervjua Domenica Dolcea i Stefana Gabbane stoji lice dva talentirana čovika.
Da zaključim, u širenju mržnje mediji su najjače oružje! Stoga, internetska (kao i svaka druga) mržnja nije igračka. Viva la libertà di pensiero!