Prva je etapa povratka doma bila Sofija, di nas je dočeka simpatični domaćin prikladnog bugarskog imena – Petar Petrov. Tragovi su socijalizma bili vidljivi na svakom kutku, od željezničke stanice (di je snimano par scena iz filma Hitman) pa do samog centra grada. Smištena u dolini i okružena planinama sa svih strana, još je od vrimena Dačana bila naseljena, a priča kaže da je Konstantin prilikom odabira istočne prijestolnice Rimskog Carstva za dlaku izabra Sofiju. Ko zna kako bi se priča dalje razvijala u tom slučaju, nikad nećemo saznat. Danas Bugari Turke, s kojima su ratovali gotovo cilu povijest, ne mogu nikako smislit i dosta su oprezni po pitanju dugačke granice koju imaju s Turskom.
Upravo kad smo mi bili tamo, u tijeku su bili veliki prosvjedi i sukobi bugarskih nacionalista i muslimanske manjine. Naš je domaćin, star nekih 30-ak godina i zaposlen ka programer u jednoj firmi, dobar dio svog života provea isprid kompjutera da bi nedavno prije našeg dolaska otkria putovanja i couchsurfing te počea ka lud ugošćavat i planirat putovanja. Zanimljivo je kako dosta ljudi tek nakon neke faze svog života, oko 30-te, skuže da vrime brzo leti. U svakom slučaju, bolje učit na njihovim pogreškama nego na svojima. Kako je Petar bia dosta aktivan, taj dan je organizira „party“ u parku u Sofiji di se okupilo jedno 15-ak ljudi iz otprilike jednako toliko država i par kontinenata.
Doduše, čar ispijanja bugarskih pivi je prilično ubila činjenica da je sad već prošlo misec i po dana od početka puta u 9. misecu pa je naša litnja roba izgledala prilično smišno u kombinaciji s nekon bugarskon verzijon bure. Nakon šta smo temeljito promrzli, iduće jutro smo se ukrcali u vlak za Beograd. Iako je Bugarska izvan Sofije najblaže rečeno jad i bijeda, da su se malo modernizirali zbog EU je bilo vidljivo na granici di su nas tip-top sređeni policajci ljubazno ispitali i pregledali vagon. S druge pak strane, srpske, bila je scena ka iz nekog starog jugoslavenskog filma. Ušlo dvoje brkatih i debelih starih policajaca, prijeteći tuku s pendrekom po dlanu i govore: „Amoo, ko ima šta nedopušteno, bolje mu je da odma kaže nego da mu ja nađen!“ Tia san snimit tu scenu, al bi vjerojatno dobia pendrekon po glavi pa san odusta.
Dok smo došli do Beograda, bia san apsolutno satran. Na već prethodno izgubljenih 13-ak kg se nadovezala i vožnja vlakon od 10 sati s mamurlukon od sinoć. Kad san stupia na beogradsku željezničku stanicu ima san osjećaj da jedva hodan. Al onda je doša spas u vidu Kusićevih rođaka koji su nas dočekali i omogućili nan dan iz snova svakog jebivjetra. Digli smo se i pojeli burek. Nakon toga smo otišli prošetat po parku i pojeli ćevape za ručak. Nakon još malo šetnje i penjanja po „veštačkim stenama“ u parku, otišli smo doma igrat par sati na PES. Usput smo pojeli pizzu, posjetili Avala toranj i vratili se još malo igrat na PES.
Praktički burek, ćevapi, pizza i igranje na PES u jednom danu. Nakon 40-ak dana lutanja, u Beogradu nan je bilo ka u raju, a odma smo i vratili 2-3 kg. Javili smo se ekipi s Meteora, koji su se nan bili novi susidi, pa su nas dvi cure – Maša i Mina provele svugdi po Beogradu. Kad smo idući dan s Kusićevin rođacima išli napravit đir, dogodilo se nešto neočekivano. Neko je pomislia da smo pojačanja Crvene Zvezde. Stvar je u tome da je Kusićev rođak taman posta sportski direktor Crvene Zvezde šta je medijski itekako bilo popraćeno, a još je on onako 2m visok bia poprilično upečatljiv. Dok smo šetali gradom, svi živi su nas gledali, a onda mu je čak i zazvonia mobitel i neko ga je pita „koja su mu to pojačanja.“ Još mi sportski obučeni, a Kusić čak u Karagounisevom grčkom dresu.
Beograd je sam po sebi jako lipo sređen grad, prepun parkova i lipo posložen. Skroz lip grad za živit, ugodniji od dosta razvikanih europskih metropola. Doduše, ista priča ka i u Bugarskoj, čim se malo maknete iz glavnog grada – jad i bijeda. Kako nan je jedan tip iz Niša reka – sve je propalo u Nišu, praktički ga se sad zove „čekaonica za smrt“. Priča o Beogradu ne može nikako bit potpuna bez priče o dva glavna kluba – nekadašnjem „vojnom klubu“ Partizanu i „policijskom klubu“ Crvenoj Zvezdi. Za razliku od hrvatskih navijača, kod njih se organizirani kriminal duboko uvuka u navijačke skupine, a nasilje u samom gradu je svakodnevno.
Gotovo je suludo opasno s navijačkim obilježjima jedne skupine ić u kvart druge. No, koliko god se mrzili, zajedno puno više mrze navijače beogradskog Rada (inače, klub zovu „Građevinari“). Svi navijači Rada su praktički Skinheadsi, a već su ubili nekoliko navijača ostalih klubova. Taman kad smo bili u Beogradu bila je utakmica Partizana i Rada, pa smo iz prve ruke mogli vidit kako grupicu od 40 navijača Rada vodi skupina od 100 policajaca. Nakon još malo rekuperavanja u Beogradu i kupanja na Adi Ciganliji di smo se kupali samo ja i 3 babe, došlo je vrime za povratak u Split.
Kupili smo kartu za „Lasta“ bus, koji je vozia do Splita i to vječno, jer je staja u svakom selu di se vraćaju, privremeno, srpske izbjeglice. Napokon, ujutro smo stigli u Split nakon 40 i nešto dana, 10kg lakši i s hrpon iskustava i novih prijatelja. Tribalo se odma prišaltat na normalan život jer san ionako već kasnija dva tjedna na faks. Najbolja stvar od tih dužih putovanja je šta narednih par miseca uživate u mirnon životu u Splitu. A onda se vrati želja za ić dalje, još jača nego prije.