Korak po korak, laganini krećem prema 50. članku kolumne, ako dobro računam sve sačuvane i izgubljene članke. Matematika mene nikad nije išla, al’ znam da sam blizu svog malog jubileja. Ova mi je kolumna, virovali ili ne, najduža veza u životu. Najduži emotivni odnos s nekim ‘ko mi nije rodbina i prijatelj. Pisala, dakle, više ili manje redovno, bolje ili lošije, dilila novosti sa svima vama koji ste klikali da vidite kako se Imoćanka sramoti u svitu i kako se taj isti svit sramoti u njenim očima. Znam ja dobro da su te oči nekad premalo objektivne da prosude filozofski, mudro. A jezik, kravina repina, predug da primuči. Al’ nekako se tješim da sam vas zabavila. Sebe, svega mi, jesam. No dobro, nisam ovde da vam pričam kako mi je lipo i kako se samoostvareno osjećam u ovoj romansi. Posljednjih dana, ‘ko bi reka’, radila sam ko mala mula. K’o da su me oteli reptili Davidea Ikea pa me vrtili do mučnine i sisali mi krv da ostanu mladi. Sad su me pustili, koliko-toliko normalnu, pa sam vam došla reć’ da me muči želudac. Ne može on ovo!
Znate, strašno me muče ambicije. Neću reć’ da me u zdrav mozak… jer ne znam koliko je zdrav mozak. No dobro. Muče me moje i tuđe. Moje k’o moje pizdarije, ali teže mi padaju tuđe, one koje me gaze. Znate li vi di je granica zdrave ambicije? Kako da ju ja, horoskopski ambiciozna vaga, procijenim? I jesam li pozvana da išta vrednujem?
Uvik kontam da je dobro dok svoje guram pošteno i bez uvlačenja u dupe, dok ne guram nos u tuđa posla i tuđe ne sabotiram. Tako nekako virujem pa makar me koštalo ovog želuca i nesanice. Ne znam ja jesam li ispravna, ali bar bi tila bit. E, sad, ima i druga strana, a ovih mi je dana sila na ramena. Baš meni, a čak, ovaj put, nisam sama tražila vraga. Problem za problemom, k’o mušice na govno. To mi je zato, rekla bi moja draga baba, što sam mimosvit. Kudi me što sam oglušila na njenu dobru, staru: Kud’ svi Turci, tu i mali Mujo. Jesam ja mala i možda jesam Mujo, al, sori, baba, ne mogu ja tako. Neću iskoristit parolu Uvik kontra jer nisam uvik kontra.
Al’ sam kontra kad se ljudima oči mažu miomirisnim uljima, da bi se ispunila ambicija. Ako već oćeš oslipit nekog, lupi šakom. Udri jače, manijače. Tako ja. I često onda dobijem i šaku zauzvrat, al’ ako je to cijena… okej.
Kontra sam kad se bode u leđa. U srce ili nikako. Da ti se vidi faca. Ako ću bost’, potegnem pravo. Pa makar dobila bumerang.
Kontra sam kad se podcjenjuje tuđa pamet u svrhu isticanja svoje. Kreni s jednake startne pozicije. Ovo me možda koštalo koji put. Ako smo krenili s istog, a ja gluplja… očito sam fer i korektno idiot, gluplja, jebena stranka, al’ je fer.
I jesam, baba, mimosvit. Ovih sam dana osa kad netko stavi ruku u njen osinjak. Grize. E, jebiga, nije se tribalo u osinjak dirat. Napalo s leđa. Jezik mi je k’o kopriva i srce ispred mozga, na začelju svih ludosti koje ispalih i koje ću tek’ ispalit’. Al’ nabijem i nezdravu ambiciju. Onu što gazi, ne preže i stvara mi moralnu paniku. I laži sa svih medenih, zaobljenih, finih, francuskih jezika. Dijabetes ću skupit’ od uglađene proračunatosti, dobro upakirane prepotencije u sekundama hvatanja zraka pri sustavnom uvlačenju u dobro odjevene stražnjice. Vire otamo k’o šmrklje.
Sad neću jednu dobru, staru. Sad ću jednu novootkrivenu: But well, usually we eat our own shit. Ili ti ga: Često izidemo vlastita govna. S tom mišlju, puštam vas da odete na faks, spavat, učit, na spoj ili na izbore.