Pobješnjeli Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road)
Avantura, akcija
George Miller
Australija, SAD, 121′ , 2015.
Originalni Pobješnjeli Max je po mnogočemu epohalan film. Osim što je privukao pozornost šire javnosti na australsku kinematografiju i lansirao karijeru Mela Gibsona, ludo je popularizirao koncept smještanja priča u distopijske, postapokaliptične svjetove. Franšiza je iznjedrila još dva nastavka u kratkom roku i osigurala svojem glavnom protagonistu kultni status. Max Rockatansky je postao dio kolektivne kulturne svijesti iako ga nismo vidjeli na filmskom platnu još od davne 1985. godine. Trideset godina je ogroman vremenski jaz sposoban progutati svaki entuzijazam u vidu interesa za njegovom sudbinom. Srećom, Divlja cesta je izvrstan film koji na velika vrata vraća fantastično uvrnuti svijet Georgea Millera, i već sad se može s određenom dozom sigurnosti reći da će još trideset godina u budućnost ovaj naslov nositi jednaku težinu kao i prethodni nastavci. U moru filmova koji trenutno igraju u kinima i koji se etiketiraju kao akcijski blockbusteri ovo je jedini vrijedan vašeg novca i vremena.
Max (Tom Hardy) živi na rubu egzistencije. Kao bivši policajac i čovjek koji je ostao bez obitelji, sad je tek isprazna ljuštura nekadašnjeg sebe. Čini što može da preživi, no život koji vodi mu ne predstavlja radost ni zadovoljstvo. Nakon što ga zarobe snage tiranina Joea (Hugh Keyes-Byrne) on susreće Nuxa (Nicholas Hoult) koji ga podređuje svojoj volji. Tako se nalazi usred potjere za Furiosom (Charlize Theron) i njenom grupom odbjeglih od tiranina Joea. U okršaju koji slijedi, on uspijeva pobjeći od svog uznika i postaje ključna figura u Furiosinom bijegu i iskupljenju. U slikovitom pejzažu snimljenom na ogoljenom Namibijskom tlu, borba između života i smrti postaje vizualno impresivna, adrenalinski nabijena igra mačke i miša. Pobješnjeli Max: Divlja cesta školski koristi minimalnu uporabu dijaloga. Iako se na prvu čini da zbog toga film gubi na narativu, efekt je suprotan jer film dobiva na atmosferi koju bi ti isti dijalozi (vjerojatno na lošiji način) postavili. Izostanak suvišne konverzacije je utiliziran na gradnji kolosalnih sukoba koji eskaliraju u eksplozivnim scenama. Glumačka postava je solidna, Tom Hardy je zadovoljavajuće ispunio čizme Mela Gibsona, a Charlize Theron je jako dobra u izvedbi figure koja je za figurativnim upravljačem cijelog narativa. Miller vješto stvara portret snažnog ženskog lika bez nepotrebnih feminističkih parola i političkih poruka.
Na mnogim razinama, Miller shvaća da akcija bez definiranog smisla gubi svoje značenje. Dodajući spiritualnu komponentu Divljoj cesti on dopušta narativnu dubinu scenarija u motivima svojih likova. Hugh Keays-Byrne pruža potresnu poruku o potrebi za efektivnim vodstvom i karizmatičnim vođama koji običnom puku mogu predstaviti svrhu i utjehu, pa makar ona bila i proizvoljno izmišljena. Sve to ukazuje na potrebu za nečim što nadilazi naše temeljne materijalne potrebe. Neko pogonsko gorivo koje svijetu pruža potisak i usmjerenje. Usred sve te pustoši ispunjene sumnjivim tipovima i barbarskim metodama ipak prevladava univerzalan leitmotif: Nada. Nju je možda teško zapaziti u trenutcima uhvaćenim u uvjetima deprivacije čovječanstva, no ona je ipak jedino što je istoj preostalo. Ona pokreće cijelu stvar i može se iščitati iz svake radnje orkestrirane od strane napaćenih protagonista. Miller uspješno hvata taj osjećaj i čini ga ključnim u stvaranju iznimne atmosfere. Ona se privođenjem priče kraju pretvara u poprilično isprazan osjećaj zadovoljstva, no takav je najprimjereniji onakvom distopijskom svijetu. Gledanje Pobješnjelog Maxa: Divlje ceste nalik je na čitanje nekih od ekstremnijih starozavjetnih priča: Postavke su veće od života, no ultimativno su ljudski moral i žrtva jedini fokusi narativa te se iz njih može izvući opsežna filozofska meditacija pa čak i poneka pouka.