Od svih sporednih stvari na ovom svijetu, kažu da je najvažnija nogomet. Osobno bih je proglasio najsporednijom nevažnom stvari, pošto me nikad nije pretjerano zahvatila ta navijačka euforija. Čak bih se usudio reći, uz rizik od linča od strane čitave jedne populacije, da je i odbojan, a evo i zašto.
Spada taj nogomet u onu kategoriju prljavih sportova, u koju ne bismo mogli svrstati žensku odbojku, kriket ili, recimo šah. Sport je to u kojem je od pravednosti puno bitnija vlastita korist. Puno je tu laktarenja, pleskanja po guzicama i grabljenja tuđih genitalija na putu do ostvarenja svog cilja, za moj ukus. Djeluje grublje nego box, što je posebno zanimljivo prisjetimo li se činjenice da je u boxu cilj upravo ozlijediti protivnika. Onoga što bi trebalo krasiti svaki sport, a to je fair play, u nogometu nema ni za lijek.
Prava je rijetkost vidjeti nogometaša da nakon prekršaja, za kojeg nema nikakve dvojbe da je počinio, prizna svoju grešku i uljudno nastavi sportsku manifestaciju koje je dio. Upravo suprotno. Princip ponašanja nogometaša nakon počinjenog prekršaja svodi se na nijekanje apsolutno svega za što ga se tereti. Makar se u povijesti nogometa nije dogodilo da sudac promjeni svoju odluku, ipak nogometaši većinu svoga vremena provedu pokušavajući ih uvjeriti u to da su oni pošteni i da to nikada ne bi napravili, argumentirajući to tako da što više ispruže ruku. Volio bih vidjeti nogometaša na sudu. Pretpostavljam da bi mu se cijela obrana temeljila na začuđenosti činjenicom da je uopće optužen.
Zajebo nas sudac!
A Ne daj Bože da naš igrač slučajno dobije crveni karton! Kako pripadnik naše ekipe uopće smije dobiti crveni karton?! Iako se na snimci jasno vidi da naš igrač udara jednoga kopačkom u cjevanicu, drugome zavrće bradavice, dok trećega ubada nožem, navijači, slijepi i za kakve dokaze, postupaju po sličnom principu kao i igrači – niječu sve optužbe kojima se tereti njihove ljubimce. Prilikom gledanja jedne utakmice hrvatske reprezentacije, shvatio sam kako je crveni karton uvelike kao ratni zločin. Ako priznaš da postoji šansa da smo možda i krivi, odmah te proglase antihrvatom.
Pa jasno da je uvijek sudac kriv. Nikad nismo krivci mi, kriv je neki lik iz neke sasvim druge države. Na taj se način lako može predvidjeti kojeg suca ćemo pamtiti i nakon utakmice – mi samo znamo tko je sudio utakmice koje smo izgubili. Kad pobijedimo, nitko ne zna da je neki čovječuljak u crno-žutoj kombinaciji uopće trčkarao po terenu. Dobijemo amneziju po pitanju sudaca te, ako nas netko nakon utakmice u pobjedničkoj ekstazi upita što je to uopće sudac, vjerojatno mu nećemo niti znati odgovoriti. Ako pak izgubimo, onda sucu spominjemo rodbinu narednih tjedan dana. Netko ipak mora preuzeti odgovornost za negativne rezultate budući da, logično, mi sami za njih nikada nismo krivi. Kao dobar primjer na pamet mi pada japanski sudac Nishimura, koji je, doduše, ipak nepravedno, dosudio penal na našu štetu u slavnoj utakmici protiv Brazila na otvaranju prošlog svjetskog prvenstva. Bez obzira na to što smo izgubili s 4:1 (a i taj jedan autogol imamo zahvaliti nespretnosti Brazilaca) Nishimura je na sebe navukao gnjev nacije jer nas je, kao i nadolazeće generacije u našoj zemlji, debelo oštetio. Da nije dosudio taj penal, tko zna, možda bi Brazilci zabili još 4 autogola, te bi mi osvojili i prvo mjesto, izašli iz krize i živjeli u blagostanju.
Sucima, međutim, to da su dežurni krivci nije ništa novo. Sudac je naviknut na to da će nakon utakmice, u jednoj od dviju zemalja naglo porasti broj klubova njegovih mrzitelja. U svojoj sobi već ima kartu svijeta sa prekriženim zemljama u kojima ga već mrze. A čovjek samo radi svoj posao.
Hrvatsko “pravo”suđe
Ono što mene začuđuje u cijeloj toj situaciji činjenica je da često razapinjemo suce koji kazne nekoga, kada taj netko napravi nešto što nije po pravilu, samo zato što je optuženi “naš”. Ironično, baš ti suci trebali bi biti uzor “našim” pravnim sucima u Hrvatskoj. Jer u nas nitko nikad nizašto nije kriv. Ili smo mi ovdje svi divni i krasni, ili nam pravosuđe ne štima baš najbolje. Evo najveći pljačkaš u kratkoj povijesti naše države izlazi iz zatvora čim plati jamčevinu novcem kojeg je ukrao i radi kojeg primarno i jest u zatvoru, najpoznatiji nogometni mafijaš redovno pije kavu sa sucima kojima je dodijeljen njegov slučaj, a svako malo čujem kako je netko zgazio dvoje djece nekom mašinom koju mu je za 18. rođendan poklonio odgovorni otac. Otac je, inače, jako dobar sa sucem pa neće biti problema ako mali pobjegne s mjesta zločina te slučajno i završi u zatvoru. Čak ni ubojice Luke Ritza nisu dobili zasluženu kaznu. Naše sudstvo ih je, kao neodgovorna majka svoje trogodišnje dijete, samo malo plesnulo po ruci jer, eto, malo su nam živi i ne znamo što ćemo s njima. Tehnički, nisu oni ni krivi za to što ih se optužuje. Pa kako su oni mogli znati da će se pokojnik drznuti umrijeti par dana kasnije u bolnici od unutarnjeg krvarenja? Da su ga, na primjer, bacili s mosta, također ne bi bili krivi oni, nego sila gravitacije. Oni bi ga samo bacili s mosta, udarac u beton pri brzini od 90 km/h bio bi zaslužan za njegovu smrt.
Nije dobio kaznu jer ga nismo ni ranije kaznili!
U najnovijoj avanturi hrvatskog pravosuđa imamo čovjeka koji je, neopreznim upravljanjem svoje jahte, usmrtio dvoje ljudi talijanske nacionalnosti, te tako oštetio ugled države kao poželjne turističke destinacije i zakinuo državni proračun za iznos novca koji nećemo dobiti od talijanskih turista. Za taj svoj čin dobio je uvjetnu kaznu od tri godine, s objašnjenjem kako prije nije bio osuđivan. Da shvatimo težinu te kazne, moramo malo zaviriti u povijest Tome Horvatinčića. Koliko će mu teško pasti to što mora paziti da nikoga ne ubije naredne tri godine, najbolje govori činjenica da u svojoj vozačkoj karijeri već ima dvoje mrtvih i par ozlijeđenih. Uzevši u obzir da ni za prethodne slučajeve adekvatno nije odgovarao, činjenica da nije osuđivan ne govori o tome kako je Tomo bio uzoran momak, koliko govori o hrvatskom pravosuđu. U prijevodu, za najnoviju vozačku nepodopštinu, Tomo nije kažnjen iz razloga što ga ni za prošle dvije-tri nisu kaznili. Postavlja se pitanje: „Koji će sudac kazniti apsurd i ironiju hrvatskog pravosuđa?“
U Nishimure, doduše, ne bi se tako lako prolazilo. Za prebijanje nekoga nedužnog nasred ulice, bez ikakvog razloga, izdaju vlastitog naroda, višestruko prepolavljanje turista te gaženje djece autom, Nishimura bi bez sumnje dijelio najstrožu kaznu. Pritom ne mislim na nabijanje lopte s bijele točke udaljene sedam metara od gola. Oko takvog nečega se smiješno uopće uzbuđivati. Možda si jednom napokon poredamo prioritete i dignemo se na noge zbog pravih nepravdi.