Tom McCarthy, redatelj filma Spotlight, iz prikrajka je ušao na velika vrata. Prvo se afirmirao na nezavisnoj sceni snimivši nekoliko zanimljivih ostvarenja, da bi zatim iskoristio svoju priliku za proboj na šire tržište. Sličan put pratio je i njegov posljednji film Spotlight, koji se prije dodjele kipića našao u blagoj sjeni skuplje i atraktivnije konkurencije. Američka Akademija izrazito voli, i u pravilu nagrađuje, društveno angažirane teme. Ipak, cinično bi bilo svoditi oscarovski uspjeh Spotlighta na isključivo nefilmske razloge, iako se to često čuje u posljednje vrijeme. Film se okitio Oscarima za najbolji film i najbolji originalni scenarij, što je s obzirom na konkurenciju vrlo znakovito. Najboljim je filmom Spotlight proglašen u raznolikom društvu u kojem su mu najveća konkurencija bili Povratnik i Mad Max, dva filma velike produkcije, raskošnih vizuala, sjajne kamere, ili pojednostavljeno rečeno – forme. Akademija je ovog puta prednost dala sadržaju, sjajnoj priči, gotovo dokumentaristički ispričanoj koja ni u jednom trenutku nema dosadnih dijelova i koja se gleda napeto kao akcijski ili avanturistički film, recimo jedan od ovih koje je ostavio u sjeni. Tu dolazimo do druge kategorije nagrađene kipićem, izvrsnog scenarija koji sjajno funkcionira i otvara pred gledateljem složenu priču ne zakidajući ga za sve njene razine i aktere.
Spotlight je priča o skupini istraživačkih novinara Boston Globea koji su razotkrili veliki crkveni skandal o zataškavanju seksualnog zlostavljanja djece od strane svećenika. Tu hrabru skupinu utjelovili su Mark Ruffalo, Rachel McAdams, Brian d`Arcy James i Michael Keaton, po stvarnim ličnostima koje su upoznali i po kojima su imitacijom „gradili“ likove, „skidajući“ im fizički izgled, ali i tjelesne, te govorne karakteristike. Dolaskom novog urednika, kojeg uvjerljivo tumači Liev Schreiber, Spotlight ekipa dobiva zadatak istražiti pedofilske grijehe crkve, ali ne kao djela izdvojenih, „loših“ pojedinaca, nego kao kolektivni zločin dobro uhodanog sistema koji je organizirano skrivao i štitio zločince. Priča dramski raste svakim novim tragom, novom žrtvom do koje novinari dođu i razotkrivanjem broja svećenika koji su provodili seksualno zlostavljanje. Gluma, kamera i svi ostali filmski elementi prigušeni su kako ne bi odvraćali pažnju s priče koja je dovoljno snažna da ponese cijeli film, uhvati pažnju gledatelja, uznemiri ih i šokira. Međutim, Spotlight ne funkcionira samo kao filmska priča jer je istovremeno nostalgično pismo boljoj prošlosti istraživačkog novinarstva koje se danas nalazi samo u tragovima i nekim drugim (internetskim) formama, dok pojedini hrabri zviždači, koji se usude istupiti na svoju odgovornost, plaćaju to svojom kožom i slobodom.
Glumačka postava jako je dobro odradila svoj posao prirodnom, minimalističkom glumom, pa nisi “krali” gledateljevu pažnju i nepotrebno je usmjeravali na svoje izvedbe. Spotlight budi i sjećanja na neke druge filmove vezane uz snagu novinarstva i njegovu istraživačku moć, koja danas, u vremenu žutila, na stranicama u kojima se paralelno izmjenjuju golotinja i crna kronika, djeluje nestvarno. McCarthy najviše doziva u sjećanje klasik Svi predsjednikovi ljudi, film koji tematizira Nixonov pad nakon Watergate afere. Spotlight je isto tako smješten uglavnom unutar tijesnih, redakcijskih interijera koji postaju klaustrofobični protokom vremena. Važnu ulogu u filmu imaju žrtve koje su svojim realističnim prikazom dodatno podigle autentičnost filma, a svećenike gotovo da i ne vidimo. Tako radnja filma prati i poštuje modus operandi istraživačkog rada novinarske grupe koji se nisu zadovoljili „malim ribama“, već su bacili mamac na koji se trebala uhvatiti cijela, dobro podmazana, organizacija. Spotlight je odličan film u svojoj sposobnosti da nas protrese i priušti šok koji nas je odavno trebao udariti, samo što smo ga individualno gurali pod tepih svijesti, baš kao društvo, svjesno svega, koje je šutnjom obranilo svoje zločince. Ekipa Spotlighta razotkrila je mrežu koja je omogućavala zataškavanje pedofilskih zločina u crkvenim redovima Bostona, dok je film medij koji upire prstom u neke više strukture, koje sežu mnogo šire, sve do Vatikana.
Neće se svi složiti da je Spotlight najbolji film 2015. godine, ali vrijedno je to ostvarenje koje tjera na promišljanje i vraća publiku filmovima s naglaskom na sadržaj. Ono što je pisano istraživačko novinarstvo nekad bilo, danas svoj nastavak često pronalazi u dokumentarnoj formi, pa zato nije slučajno što se velik broj istraživačkih novinara okreće dokumentarnim filmovima kao sjajnom mediju koji vizualno približava snagu priče na način kakav pisano slovo nikad ne može. Spotlight tako svojim dokumentarističkim stilom predstavlja vremenski most između dviju različitih vrsta istraživačkog novinarstva, povezanih kroz sveti poziv dosezanja istine.