U kinoteci Zlatna vrata povodom 400 godina od smrti besmrtnog Williama Shakespearea prikazano je nekoliko modernih adaptacija njegovih djela. Uz Oluju, Koriolan i zatvorsku adaptaciju Hamleta, najviše se istakla najnovija ekranizacija tragedije o škotskom kralju Macbethu. Justin Kurtzel, redatelj ovog ambicioznoga pothvata, našao se pred hrabrim i nezahvalnim zadatkom jer, osim što Macbetha nije lako ekranizirati, znao je da će teško izbjeći usporedbe s ranijim uspješnim ekranizacijama ove drame, u prvom redu one legendarnog Akire Kurosawe te Romana Polanskog. Adaptirajući, Macbetha Kurtzel izbjegao je trend kojem mnogi moderni autori pribjegavaju stavljajući klasične Shakespeareove likove u suvremene okolnosti. Najnoviji Macbeth smješten je u srce hladnog škotskog krajolika koji autentično rekonstruira Shakespeareovu viziju o vremenu Duncanova i Macbethova kraljevanja.
Ova adaptacija jedne od najboljih Shakespeareovih drama izgrađena je na dojmljivoj vizualnosti koja obogaćuje originalni tekst i tako moćnu kazališnu osnovicu upotpunjuje filmskim sredstvima. To je odraz suvremenog trenda u sedmoj umjetnosti u kojem se golem naglasak stavlja na kameru, preciznije, na vizualni sadržaj filma. Smjer je to koji je zahvatio filmsku umjetnost u posljednje vrijeme, pa nije čudno što je netko tako odlučio pristupiti jednom klasičnom komadu. Boljka takvih filmova često se krije u scenariju koji pada u drugi plan spram raskošnog vizuala, što je ovdje izbjegnuto samim odabirom snažnog predloška. To je najveća prednost ove adaptacije koja sjajnom kamerom, za koju je zaslužan Adam Arkapaw, većini poznat kao direktor fotografije na serijama Top of the Lake i True Detective, opisuje turbulentna unutrašnja stanja likova i suprotstavlja ih hladnim i mirnim eksterijerima. Također, primjetno je izrazito korištenje boja, pogotovo crvene koja u sebi nosi snažni simbolizam i dodaje nove slojeve ovoj priči o pohlepi, punoj krvi i suza.
Impresivna vizualnost stopljena s maestralnog glumom, u prvom redu Michaela Fassbendera, koji će se pamtiti kao sjajni Macbeth, glavni je adut ove adaptacije. Za njim ne zaostaju Marion Cotillard kao Lady Macbeth, Paddy Considine kao Banquo i ostatak engleskog casta. Fassbender potvrđuje ovom ulogom sve one hvalospjeve kojima su u posljednje vrijeme zasute njegove izvedbe i pokazuje da se snalazi u svim ulogama, od klasičnih do onih banalnijih; super heroja, akcijskih, humorističnih, itd. Iako nije skupio niti Oscarovskih nominacija koliko je Daniel Day-Lewis Oscara, opravdano ih se može uspoređivati i stavljati u istu rečenicu u kontekstu mlađeg nasljednika koji ipak nije toliko izbirljiv što se tiče uloga, pa prihvaća i one ponešto komercijalnije.
U samoj interpretaciji djela učinjene su neke novosti, pa i promjene. Tri proročice tako pored sebe imaju i malu djevojčicu, prikazan je pokop Macbethovog djeteta koji se u knjizi samo nagovještava, a novo značenje je dano i proročkom približavanju šume. Možda će se naći neki tradiciji skloniji gledatelji kojima će smetati intervencije u originalnu priču, ali sve one funkcioniraju i pružaju širi spektar iščitavanja priče o Macbethu koja je neprikriveno podređena vizualnom. Cijeli film, koji traje nešto manje od dva sata, prekriven je plaštom težine i tjeskobe. Čak i ratni prizori odvijaju se u ekstremnom slow motionu, pa kao da paralelno prikazuju unutarnju i vanjsku borbu aktera. U svakom pokretu mača u bitkama vidljiva je dramska napetost i unutrašnja tenzija glavnog lika. Ponekad to ide predaleko, pa film, u trenutcima kad radnja odlazi u interijere dvorca i prelazi u kazalište, dugim dijalozima i statičnim kadrovima zamara gledatelja koji se gubi u arhaičnom jeziku (pre)dugih monologa. Ipak, treba imati na umu kako je Macbeth jedna od onih drama koje je vrlo teško ekranizirati i zato treba dati kredit Kurtzelu. Uspio je ponuditi inovativno čitanje Macbetha koristeći se impresivnim filmskim sredstvima do te mjere da djeluje kako se škotski kralj istodobno pokorava volji predskazane sudbine i filmske kamere. Scene bitke i atmosfera filma na unikatan način uvode nas u unutrašnji svijet glavnog lika i to je najveća prednost ovog filma koji odiše magičnom težinom. Iako je u pojedinim dijelovima monoton, namjerno spor i teško prohodan, ovaj film ostat će izdvojen među adaptacijama Shakespearea kao uspješni eksperiment savršene vizualnosti, znajući da je više onih koji su ostali samo eksperiment.