Nekoć davno, kao mlada brucošica filozofije, nisam ni slutila koliko će ta ista filozofija vremenom zakomplicirati moj um. A vjerujte mi, bio je dovoljno kompliciran i prije. Prvu godinu fakulteta bila sam gotovo neodvojiva od mase prosječnih brucoša Filozofskog. Predavanja – knjižnica – kava i poneki izlazak vikendom. Imala sam svog srednjoškolskog dečka i društvo svojih srednjoškolskih prijateljica. Život mi je bio potpuno prosječan, a ja sam očekivala da će takav i ostati.
S vremenom sam sve dublje i dublje zalazila u filozofiju, od uvoda u filozofiju, preko povijesnog pregleda antičke filozofije, a onda se u jednom trenutku dogodila metafizika. Potpuno drugačiji način razmišljanja, neki sasvim drugi paralelni svemir i kopernikanski obrat u glavi. Nakon metafizike uslijedile su još fascinantnije filozofije Georga Wilhelma Friedricha Hegela, Martina Heideggera, Jacquesa Deride, onog drugog Lacana i mnoge druge. Odjednom me moj prosječni život više nije zadovoljavao. A tako ni prosječni život drugih prosječnih ljudi. Moja težnja za racionalizacijom i kritikom svega postojećega sve je više i više jačala. Sve to se odrazilo na moj socijalni život i odnos prema društvenim konvencijama.
Jer kad si filozof možeš razumjeti samo filozofa, i obrnuto. A filozofa je jako malo, što poprilično objašnjava teze o usamljenim filozofima. A i štošta drugo.
Vrlo brzo sam raskinula vezu sa svojim srednjoškolskim dečkom. Nisam ju više mogla racionalizirati, a i odnos prema prijateljicama iz srednje škole. Potom i prema onima s fakulteta. Jer i filozof među filozofima mora biti neshvaćen. Sve je postalo previše plitko, a ja sam tonula sve dublje i dublje zaplećući se o korijenje drva znanja što ga je predstavljala filozofija.
Osim toga, nastajale su podjele i u mome društvu, kako svjetonazorske tako i filozofskinazorske. Analitičari i kontinentalci, platonovci i aristotelovci, kantovci i hegelovci, marksisti i skolastici. Podjela koja nikada ne prestaje, a završava se vjerojatno sa biti i bitkom. Takav filozofski način života koji je istovjetan načinu razmišljanja, jer, budimo realni, mi filozofi živimo u razmišljanjima, doveo me do jednog eshatološkog stanja u kojem sam samo željela pronaći samu sebe i samoodrediti se. A i pronaći odgovore na velika životna, svjetska, civilizacijska, metafizička i sva druga moguća pitanja.
Ništa nije gore od toga kada shvatiš da postoji još jedan cijeli niz dimenzija svijeta u kojem živiš. Lažem, gore od toga je samo to kad shvatiš da si gotovo sam u svemu tome. Počevši od nemogućnosti odgovaranja na majčina pitanja koja se tiču „predmeta kojeg učim“. Jer tko će objasniti jednoj prosječnoj gospođi da ja imam do petka naučiti pet puteva Svetog Tome Akvinskog i napisati seminar o autonomiji volje u Kritici praktičkog uma Immanuela Kanta. A da ne pričam o situacijama u kojima sam se otuđivala otuđenjem i bila toga u potpunosti svjesna.
U jednom cijelom takvom stanju u kojem sam bila, a vjerojatno ću i biti do kraja svoje fizičke egzistencije, a i one kasnije, koju spominjem otvarajući mogućnost da će ju netko u međuvremenu dokazati (a neće), javljao se onaj ljudski, prosječni dio mene, očajan za nečim prosječnim. Ili kako to društvo naziva „normalnim“. Radi se naravno o ljubavi. Kako je Fred Astaire to krasno objasnio u Funny Face-u: „Svi žele da ih netko poljubi, čak i filozofi.“ Samo sam željela naći nekoga tko će me razumjeti, a da me pritom može voljeti.
Zvuči poprilično jednostavno, no ne i za filozofa. Vidite, naša potreba za racionalizacijom čini nas u očima drugih poprilično iracionalnima. Budući da je sama „racionalizacija“ poprimila suprotan karakter u svakodnevnom diskursu prosječnih. Populizam.
I tako sam, bivajući otvorenom za mogućnost da se zaljubim u nekoga sličnih interesa, svjetonazora i poremećaja prekomjernog razmišljanja, upoznavala mnoge mlade filozofe za koje sam smatrala da su u potenciji da budu sa mnom u manje-više uspješnoj filozofskoj vezi. Lagala bih kad bih rekla da filozofima izgled nije bitan, budući da postoji cijela jedna filozofska grana koja se bavi lijepim – estetika.
Svi ti momci su bili nepodnošljivi drugim curama, čisto zato jer su filozofi. A još nepodnošljiviji su bili meni, čisto zato jer su filozofi koji nisu filozofi kao ja. Nijedan nije bio moj dečko, no davala sam im mogućnost da postanu to isto. Mislim da je ovdje važno naglasiti da je ta mogućnost značila otvorenost za duži dijalog, razmjena literature i česte kave u zadimljenim kafićima. Svi su bili u potenciji. Jedan je bio u najvećoj potenciji od svih, međutim bio je inkompetentan da bude moj filozof dečko. Jer, ja sam se bavila egzistencijalizmom, a on je zapao u psihoanalize Jacquesa Lacana koje mene nikada neće pretjerano zanimati.
Prošlo je mnogo godina, koje ja kao pravi filozof ne brojim po julijanskom kalendaru nego po broju objavljenih radova i odrađenih filozofskih simpozija. S tim da se organizacija jednoga računa kao odrađena tri.
Jednog dana sam tako zadubljena u novi seminarski rad, koji je nosio samo jedan i pol ECTS bod, a ja sam za njega pročitala preko 3000 stranica, u knjižnici na odjelu za književnost gdje su skrivene mnoge velike filozofske knjige upoznala Tea. Bio je neprosječni apsolvent filozofije koji je kao i svi ostali neprosječni filozofi produžio svoj studij da bi mogao proučavati stvari od kojih nikada u životu neće imati ikakve financijske koristi. A ni akademske, u pogledu njegovog diplomskog rada.
Prokomentirali smo zajednički kako je fascinantno da ljudi i ne znaju što se sve krije, sasvim jasno i eksplicitno rečeno u svjetskim književnim djelima. Vide, ali ne znaju. Produžili smo razgovor za mojim stolom gdje je, kao svaki neprosječni filozof s interesom pročitao moj seminarski rad. Kritizirao je neke stvari, neke pohvalio, a ono što je bilo apsolutno fascinantno i nadneprosječno u cijelom diskursu je to što samoinicijativno nije želio ništa sugerirati. Da se razumijemo, poznavao je relevantnu problematiku no nije želio nametnuti svoje mišljenje, a još manje ispasti pretenciozan. Za nas filozofe, poprilična rijetkost. Proveli smo cijelo popodne susrećući se u knjižnici, a onda me pozvao na kavu. Spremao je rad za jedan međunarodni simpozij pa ga je zanimalo moje mišljenje. Osim toga, želio mi je pokazati da sam u potenciji da se realiziram kao njegova djevojka. Sviđala mi se ta mogućnost, ponajviše zbog toga jer je i on bio u njoj s moje strane – da postane moj dečko.
Često smo odlazili na kave u zadimljenim kafićima i vodili duže diskusije o svemu vezanom uz filozofiju, a i o onim prosječnim stvarima prosječnih ljudi koje su nam oboma toliko nedostajale.
A prijelomni trenutak u cijelom tom odnosu dogodio se u trenutku kada je navodeći neki citat završio s “kraj citata”. Tipični simpozijevski nastup. Da se razumijemo, većina filozofa se ne slaže oko ičega, no plauzibilno bi bilo reći da svatko ima svoj stil izlaganja. Ovaj “kraj citata” bio je moj, a osim toga, činio me posebno otvorenom za osjećaje kada bih ga načula.
Uskoro smo započeli vezu, doduše intrinzično, no mi ipak nismo bili prosječni. U onim trenutcima žudnje za “normalnim” zasmetalo bi nam oboma što našu vezu nismo eksplicirali u društvu, ili barem na društvenoj mreži, no također smo znali da postoje puno veće i važnije stvari.
Znali smo se i svađati, no dobra stvar kod nas filozofa je ta što se ne možemo posvađati i “ne pričati”. Sasvim suprotno, svaka naša svađa sadržila je popratne elemente u smislu detaljnih elaborata i kritičkih osvrta na trenutnu svađu koji bi također uključivali i osvrte na naše cjelokupne osobnosti, s citatima i referencama na prijašnje svađe, naravno. Iako su sve te svađe beskonačne i nikada se neće razriješiti, mi bismo ih ostavljali po strani za neka zrelija životna razdoblja kada ćemo ih moći opet promotriti i što bolje racionalizirati. Svađe su naravno završavale kompromisom, kao i kod prosječnih parova. Jedino je razlika u tome što smo mi filozofi toga svjesni.
Osim što smo se filozofski svađali, filozofski smo se i voljeli. S malenim problemom što se nismo mogli pomiriti s činjenicom da ne možemo sa sigurnošću definirati fenomen ljubavi. Poklanjali smo si knjige, čitali ih zajedno, popunjavali svoje kućne biblioteke, pisali članke, recenzirali jedno drugo, vodili mini simpozije i pili kave u zadimljenim kafićima. Bili smo si gotovo sve što smo tražili. Gotovo. No s time smo bili zadovoljni najviše što smo mogli biti i to nam je odgovaralo.
Iako nismo mogli definirati i racionalizirati sve, i iako se možda nikada nećemo samoodrediti i razotuđiti naučili smo se zadovoljavati s time. I iako nikada nećemo od filozofije novčano profitirati i iako ćemo za prosječne biti beskorisni shvatili smo da nas to ne smije previše zabrinjavati. Stvarno je važno pomiriti se s onim što ne možeš, a i nisi siguran da želiš, promijeniti onako kako si zamislio. Jer svi žele biti shvaćeni, čak i filozofi.