Znan da su ispiti, znan da tribate mir i disciplinu, znan da vam je zadnje na pameti sad čitat moju struju svijesti. I sama san u gabuli, zaglavila sa seminarom veličine omanjeg doktorata. I ovo nije hiperbola! Upravo sam na 117. stranici i krenila sam ovo napisat. Moran predahnit il’ ću puknit.
Sad sam se izjadala, al ima i jada većih od ovih. Tila sam vam ispričat… Dakle, u mojoj su familiji uvik ženske bile glavne. Poglavito u mojoj užoj. Rasla sam uz pravu omišku mater familias dok je ćaća plovio, a sa mnom je bila samo mala sestra koju sam mogla ugnjetavat do mile volje. Dok nije malo narasla pa me namlatila par puta. Barbikom po glavi. Tu mi još duguje. Nout tu majself. Sitit ću se kad joj buden radila domaći iz talijanskog idući put.
Osim te mater familias, kojoj dugujem plave oči, sklonost ka debljanju i dugu klepčicu, blizu je uvik bila još jedna dama. Prava dama koja me odgajala u gospođicu, koja je govorila da se triban oblačit ko moderna klasičarka, koju sam gledala kako se šminka, kako vridno radi i kako puno putuje. I da skratin jezik me učila. Smijala se tako lipo i vikala za mnom: “Ispeci pa reci”. Ne zato što se nikad neću udat, ne zato da bi me svi volili, nego zato da ne buden krivo shvaćena. U njoj san, onako mala i bucmasta, vidila sve šta ću ja bit kad narastem.
Prošlo je otad dobrih petnest godina. I narasla sam, moderna klasičarka koja se zna dobro namazat, koja vridno radi,… Jedino ovo s jezikom nije uspila eliminirat. Zato sad i tipkan ovaj članak. Misleć’ na nju, da je vakat da ona produži jezik. Ona se udala. Ne jer je bila trudna i imala jedva navučenih osamnest. Udala se jer je tila. Ni brzopleto ni nepromišljeno.
Ja sam je viđala sve manje, sve manje… skoro pa nikako. Tek tu i tamo koji poziv. Tada bi mi rekla da je dobro. Da radi. Da uči dicu. Da čeka čovika s posla i da je napokon naučila kuvat. I svaki put bi se poziv prekinuo nakon treska vratima koji bi i mene zabolio. Prvo sam mislila da je udarila bura, kasnije san mislila da se dica igraju lovice po kući… A onda sam prestala mislit. Nije mi prodala priču da je ona modrica blizu vrata posljedica metle, skalina ili nekog potpuno nepoznatog objekta koji se iz visina nebeskih obrušio na nju.
Možda bi se i razvela, da može. Kad sam joj rekla, začepila mi je usta da nitko ne čuje. Svetogrđe. Di će živit, šta će dica, kome će oni pripasti i kako će preživjeti? Što će reći roditelji, onemoćali i stari? Što će reći prijateljice? Kako će ogovarati iza leđa? Hoće li pričati grad? Boji se. Boji se njega i sebe i svih. Moja je boginja postala moja srna.
Znate, danas mrzim male gradove i male umove… Mrzim sve zbog čega strahuje od priča, mrzim jer se ne bori za tebe. I ovo društvo. I slušanje drugih… Nabijem.
I, nemojmo sanjati, nije ovo ideal ljubavi iz Hvalospjeva u Bibliji. To je zlostavljana žena. A ja vezanih ruku…