Svaka se zajednica diferencira po različitim kriterijima, ali ona predstavlja zajednicu sve dok prostor suživota ne postane pretijesan, a državni proračun pretanak za sve zainteresirane strane. Tada počinje lov na vještice u maniri najtežih moralnih padova na putu odrastanja ljudske civilizacije. Svaka iole ozbiljna rasprava nestane zajedno s dimom s lomača potpaljenih različitostima, a svaki glas razuma guši se duboko u tamnicama proklamirane demokratske prakse i dijaloga. U jeku najžešćih pogroma najvećih liberala s jedne strane i još većih domoljuba s druge strane, javnost se polarizira po principu naslova one poznate serije koja je prije desetak godina redovito zabavljala većinu naših roditelja nakon HRT-ova Dnevnika – na „Naše i vaše”. Ali, ova aktualna hrvatska realnost, pocijepana na dvoje, između starih netrpeljivosti i novih licemjerja, puno je manje benigna od simpatične priče o babi Stani i dedu Franji. Ona je postala netrpeljivost, ne psa i mačke, nego vuka i risa, u najvećoj zabiti aljaške šume u osvit polarne noći. Polarna noć nad hrvatskim javnim diskursom očito još nije došla u svoju završnu fazu, možda nam tek predstoji njen vrhunac.
Stara neprijateljstva još žive umivena novim konformizmima, kosturi šehida izlaze iz ormara ili zatvorenih skladišta sveučilišnih knjižnica, dok prosječni hrvatski siromah već dvadeset i neku godinu zaredom, na dan ove ili one komemoracije, svojoj djeci mora objasniti zašto je njegova firma otišla u stečaj. U čekanju objašnjenja njegova su djeca postala ljudi, a on je postao personifikacija hrvatskog razočaranja. Atmosfera linča oko njih ostala je ista, samo je jedna nepromišljenost zamijenila drugu, iako na veoma slične prijestupe samoprozvani prijeki sudovi ne gledaju kroz iste naočale. Poanta je svega da potencirana ideološka neprijateljstva danas sasvim komforno počivaju usidrena u većini hrvatskih građana, pa uz stisnute pesnice njihovih nositelja izbijaju na površinu dok svjedoče svakodnevnim verbalnim deliktima na rubu šakačkog obračuna s političkim elitama i krojačima medijskih naslovnica kao glavnim akterima.
Ne gajim iluzije da će ova društvena kriza nestati preko noći, ona je ukorijenjena duboko u našoj povijesti, i izmanipulirana do ludila, pa nas sada tlači kao da nam se osvećuje. Povijest nam se osvećuje jer smo se našli pozvanima da je interpretiramo kako nam paše, za ostvarivanje dnevnopolitičkog cilja ili jednokratne državne dotacije bez pokrića. Ja znam da nije na pjesniku da se klanja kralju i da pluralno demokratsko društvo počiva na slobodi govora, ali količina besmisla koja se svakodnevno olako prevaljuje preko jezika i preplavljuje hrvatsko društvo postala je alarmantna. Često mi nadođu poznati stihovi Prljavaca „Zaustavite zemlju, silazim!”, a onda se sjetim da zemlju koja je već zaustavljena u vremenu ideoloških podjela nema potrebe zaustavljati. Dokad?
*Stavovi autora ne izražavaju nužno stavove udruge S4S