Bliže se rokovi. Učim ko mula. Ščega je meni s 20 godina bubetat’ riči iz rječnika težeg od mene, šta uopće nije lak zadatak? Ja za blagdane progutala pet kila svega i svačega, a rječnik 130 tisuća riči. I stalno guta. Svake godine. Nuova edizione pasmater. Zato i košta osamdeset eura. Ni ja se više za toliko ne mogu prodat. Možda bi koju godinu prije, dok me faks nije dobro razjeba, i mogla. Sad više ne mogu.
Trošim se. E, al’ sve to ima smisla. Jer ću ja, za tri godine i koji misec dobit diplomu. To ako ostanem ovoliko postojana u štrebanju i koliko-toliko stabilna u glavi. A moram jer će me mater zadavit ako skonta da baca ove pare uzalud. A ne bi se ni udavala. Moram, dakle… I onda, nakon muke i nauke, dobiješ zamisli, onu škatulicu koja pomaže ljudima da nađu posao. Tako kažu. Odeš s faksa, odradiš neku praksu i onda te ostave na poslu jer si mlad, perspektivan, obrazovan, pun nada i ideja.
Tako to ide. U svitu. U Hrvatskoj malo manje tako ide. A u Imotskom tako ne ide. A o kome ću ja pisat nego o svojima. Gori ti je, sinko, anarhija. Ima svakojakih čudesa. Samo što ne proplešu vile, nimfe, vukodlaci i ostalo. Doduše, samo bi nas to moglo i spasit od stanja u kojem jesmo.
Sad ću vam ispričat jednu anegdoticu. Onako, da umreš od smija. Krepaš, literali. Bio je nedavno natječaj za misto u jednoj kulturnoj ustanovi. Mislim, nisam čula da se u toj ustanovi išta kulturno dogodilo već neko vrime. Osim da se tamo kulturno napravilo pokoje dite jer ključ ima svaka šuša. Al’ to je kriva uprava. Kojoj je doša vakat da se promini. Aleluja! Ou jea-ou jea. Sretni ples.
I prijavilo se za to misto par visokoobrazovanih ljudi uz koje bi rič kultura i poprimila obličje u našem komadiću raja i komadini pakla. Nego, prijavio se i niže obrazovan lik. Inače, niko se pored njega ne bi boja za svoju poziciju. E, al nisu računali da je njemu već dugo toplo u analnom otvoru vladajućih (Parafraza najboljeg domaćeg političkog mislioca. Ne, niste čuli za njega nikad, garantiram. Nigdi ga nema jer nije ni blizu dotičnih otvora.). I tako je jedan posve nebitan lik, jake pozadine, dobro uvučen u pozadinu… Privesla sve diplome. Nema sritnog kraja. Baš lipa priča. Šeherezada, mak’se, dobrodošli u našu metropolu!
I ne bi bilo za plakat da je samo jedan takav Mujo. Puna lipa naša takvih. Zato smo u klincu. I dugo ćemo u klincu ostat. I, evo, kako da ja mirne duše šutim i učim? Kako, brate mili, stavit ruke na rječnik i znat da ću se vjerojatno jednog dana prijavit za neko misto za mest ulice. I pokupit će mi ga neka radodajna tetka ili neka koja ima moćnog tatu. Kako? Nemam bekgraund. Imam samo gomilu rječnika. A da prodam rječnike i kupim jebačku poziciju u nekoj stranci?
Prosvitlite me. Izgubljen sam slučaj.