![12974277_1078614905524332_8309316496074852566_n]()
Sjećam se da sam prvi put čuo glazbu Rolin Humesa prije negdje četiri godine. Osvojila me na prvo slušanje, pa sam kao veliki entuzijast YouTube linkovima pokušavao nagovoriti gospodina koji je tada radio glazbeni program za Legends Bar u Splitu da ih zovne da sviraju. Kako je dotični isto zaljubljenik u dobru glazbu, nije puno trebalo da i njega očaraju i da Rolin Humes po prvi put zasvira u Splitu. Sjećam se da su, čim je njihov zvuk popunio prostor tog, kao za njihovu glazbu osmišljenoga kluba, izvrsno dočekani od publike. Mogu potvrditi da momci na pozornici, a i izvan nje nesebično šire dobru energiju. Budući da imaju već 5 godina rada iza sebe, što će u Splitu obilježiti rođendanskim koncertom u Gradskom kazalištu mladih nadolazeću subotu, zdušno sam, kao jedan od njihovih vjernih dugogodišnjih pratitelja, prihvatio priliku da s njima malo porazgovaram kako bismo saznali što je se sve događalo u zadnjih 5 godina.
Rolin Humes, prijevod čega ne trebate tražiti, možda je najbolje shvatiti kao osobno ime benda, identitet koji je personifikacija njihove glazbe. Riječ je o četvorci sastavljenoj od Roberta Hudulina (klavijature i vokal), Emila Bišćana (bas gitara), Nikole Smiljanića (električna gitara) i Mateja Smiljanića (bubnjevi), koji na svoj specifičan način spajaju elemente bluesa, jazza i rocka u popularni i široj publici glazbeno vrlo pristupačan oblik.
Za početak, potrebno je spomenuti kako je riječ o bendu koji je nastao u Rijeci, makar nitko od dotičnih nije iz Rijeke. Robi svemiru može zahvaliti što ga je, nakon rodne Australije, pa Korčule, Splita, Zagreba, Švicarske i Engleske, doveo u Rijeku i spojio s Emilom i Nikolom na jam session večerima u klubu Tunel. Tu su odmah vidjeli da se izvrsno glazbeno razumiju, pa su s obrada ubrzo odlučili proširiti ambicije na ozbiljniji autorski rad.
![11988457_962875700431587_245727702973924166_n]()
Budući da je Robi s Korčule, Emil s Malog Lošinja, a braća Smiljanić iz Siska, za vas bi se moglo reći da ste u prosjeku bend iz Grabovca pokraj Plitvičkih jezera. Čak i neiskusnom uhu jasno je da iza vaše svirke stoji mnogo rada. Zadnjih ste par godina bili dobar primjer uspješnog funkcioniranja veze na daljinu. Kako trenutno funkcionirate? Radite li što drugo osim benda ili ste se potpuno posvetili glazbi?
Robi: Grabovac je dobro misto za bend. Ne smetaš susidima kad imaš probu, lipa je priroda i može bit da smo jedini bend ikad iz Grabovca, što je prednost. Moram priznat da imamo puno sriće kad je uigranost benda u pitanju. To jednostavno funkcionira i tako je bilo od prvog puta kad smo svirali. Naravno da puno rada stoji iza toga, svi smo puno vremena posvetili svojim instrumentima i muzici i drago mi je da ljudi to osjete. Ja sam se cijeli dao u ovo. Imat bend znači najmanje svirat. Treba sve to dogovorit, realizirat, promovirat, vozit, prodavat, nosit, namistit, a onda malo i zasviraš. Ali, gušt je. Trenutna baza nam je Sisak. Matej i Nikola su iz Siska, ja već više od godinu tamo živim, a Emil živi u Zagrebu, tako da smo svi na okupu.
Emil: Kako je sada otvorena nova dionica autoputa od Zagreba do Siska, treba mi 45 min do Siska što je brže nego da idem na probe, recimo, u Dubravu. Probe imamo kod Nikole i Mateja u buksi i upravo vam spremamo nešto novo. Hehe! Uz bend, ja se trenutno bavim sinom koji postaje sve zahtjevniji. Malo svirkam sam kada stignem, a ako bend ima nekakvu pauzu, maznem koju kintu i učim par klinaca svirati.
Nikola: Bend definitivno uzima jako puno vremena i energije, ali ima prostora i za druge stvari koje jako volim. Tako da se još bavim studiranjem gitare i letenjem. A kada vrijeme dopusti volim i motor provozati!
Matej: Ja također studiram i uz Rolin Humes sviram u još jednom bendu.
Ove godine slavite 5 godina postojanja pa ću iskoristiti priliku da vam čestitam i poželim još puno nastupa i kreativnosti. Izdali ste dva albuma, snimili par spotova, svirali na mnogo mjesta, stekli mnogobrojnu publiku, sudjelovali na mnogo, a i pobjedili na par autorskih festivala. Gledajući retrospektivno, jeste li zadovoljni produktivnošću u proteklih 5 godina?
Robi: Hvala! Bili bi nezahvalni kad bi rekli da nismo zadovoljni svime što smo postigli, ali sigurno smo mogli i više. Vrlo sam romantično gledao na sve vezano za muziku i bend. Trebalo mi je pet godina da shvatim kako stvari ne funkcioniraju onakako kako sam zamišljao i da prihvatim da je to BUSINESS i da smo mi zapravo BUSINESSMENI. Sad kad sam to napokon shvatio i prihvatio mi je zapravo super. Osjećam kao da smo opet na početku.
Matej: Rekao bih da je band postigao jako puno u ovom kratkom vremenu, zasigurno više od nekih koji rade puno duže. Uistinu smo odsvirali puno dobrih svirki i upoznali još toliko dobrih ljudi!
![12662560_1034740823245074_4545415255864598465_n]()
Prvo mjesto na hrvatskom blues challengu, uz malo financijske pomoći od obožavatelja, poslalo vas je nakratko i u Ameriku. Kakva su vam iskustva na autorskim festivalima i je li pobjeda na pokojem od njih značajno pomogla vašoj karijeri?
Nikola: Pobjede na festivalima su nam značile. Osim što su omogućile da se naše ime pročuje po cijeloj regiji, omogućile su nam i da snimimo oba albuma u vrhunskim studijima.
Emil: Prvo, dobiješ neki ego boost koji ti pomaže i daje snage da guraš dalje. Drugo, dobiješ potvrdu svoga rada. Treće, svaka pobjeda je mala reklama koja širi ime benda.
Matej: Rekao bih da su iskustva podjeljena. Ne mogu te svi svuda voljet, a ne mogu te ni mrzit. Svaki festival ima neku svoju reputaciju koju nosi pa je nerijetko situacija da će ti na jednom bit super, a na jednom bezveze. Ostavljam novim bandovima da otkriju čari istih. Hehe.
Robi: Natjecanja su nešto što ja baš i ne volim. Svako natjecanje koje postoji, a da nije u sportu, ne volim. Natjecanje u muzici nije zdravo! Možda nisam prava osoba za to reći, pošto sam i sam sudjelovao u 10-ak natjecanja na kojima smo bili poprilično uspješni i koji su nam pomogli u razvoju, ali to je ono što mislim. Danas očito postoji neka zaluđenost natjecanjima. Upališ TV i samo vidiš natjecanja. Natjecanje u pjevanju, plesanju, u količini talenta, u količini x faktora, u kuhanju, u kopiranju, u ludosti, u idiotizmu… I onda kao da to sve nije dovoljno, nego se i slavni ljudi moraju u svemu tome natjecat. I na kraju mi se čini da svi ti natjecatelji svu svoju energiju i kreativnost usmjere na natjecanje, a ne na finalni produkt, jer čini mi se da je kvaliteta jedina koja ispašta.
Malo sam skrenuo s teme. Mnogi se mladi bendovi odluče započeti svoju karijeru prijavom na neko natjecanje. Mi smo isto napravili. Mnogi se nadaju da će time brže i lakše doprijeti do većeg broja ljudi, neki se nadaju nekakvom ugovoru, neki samo žele pobijediti ili vidjeti kakvi su u usporedbi sa drugim bendovima, ali svima je sigurno zajedničko to da žele svirati. Siguran sam, kad bi postojalo više mjesta za svirku, kad bi se muzika/bendovi prestali tretirati kao nekakva dječja fantazija i kad bi se u tim ljudima prepozna potencijal od kojeg bi cijela država imala interesa da bi kvaliteta muzike drastično narasla, a samim time i kvaliteta društva.
![12122679_972125952839895_3810766813990040783_n]()
Uz autorsku kvalitetu, krasi vas i jako uvjerljiva live svirka. Mlađi bendovi, zbog financijske ograničenosti često imaju problema s dobivanjem mogućnosti kvalitetnog studijskog snimanja, ali vaše snimke mi relativno vjerodostojno prenose energiju koju se ima priliku čuti uživo. Kakvo je bilo iskustvo snimanja albuma?
Robi: U većini slučajeva nam ljudi kažu da smo uživo puno bolji nego na CD-u, što je sigurno bolje nego da je obrnuto. Još radimo na recepturi da na albumu ulovimo ono što imamo u live nastupima. Prvi album smo snimali u Mostaru u Pavarotti centru i to su bila dva prekrasna tjedna. Svim mladim bendovima bi preporučio Pavarotti centar koji zaista pruža puno za relativno male novce. Ugodan smještaj, super ekipa, vrhunska oprema i na kraju odličan proizvod. Drugi album smo snimali u Zagrebu u Morris studiju i cijeli album je bio gotov za četiri dana. Topla preporuka i za taj studio.
Emil: U Pavarotiju je bilo super. To je bilo prvo ozbiljno snimanje u mom životu. Dva tjedna doslovno 24h na dan u studiju. Doslovno smo spavali u studiju. Ja mislim da su nam albumi vrlo kvalitetno snimljeni, ali isto tako smatram da uživo zvučimo puno energičnije i bombastičnije. U snimkama se uvijek nešto izgubi, ne znam zašto, ali to je tako.
Nikola: Mislim da je to najviše do toga što nemamo dovoljno iskustva u snimanju da znamo točno kako postići taj zvuk na snimci. Isto tako smo ograničeni vremenom jer nam financije ne dopuštaju da provedemo dva, tri mjeseca u studiju i budemo posvećeni samo snimanju, već moramo sve strpati u tjedan ili dva snimanja. Već nakon četiri dana što provedeš u studiju više ništa ne čuješ, a kamoli da se možeš baviti kreativnim radom.
Izdali ste dva albuma preko SoundClouda, znam da ste prvi u nekoliko stotina primjeraka i sami tiskali u tvrdom obliku i prodavali na koncertima. Jeste li ikad pokušavali pronaći izdavača pa ste nakon neuspješne potrage sami izdali albume ili ste od izdavača od početka bježali u širokom luku? Što između ostalog mislite o čitavom stanju u glazbenoj izdavačkoj industriji?
Emil: Tražili smo izdavače, ali nisu ponudili ništa konkretno pa smo se odlučili sami na tiskanje CD-a i promociju. Prvi CD je tiskan u 500 komada i nestao je u godinu i pol. Drugi album je isto tiskan u 500 primjeraka i ostalo je još 100-tinjak komada.
Robi: Na samom smo početku imali ponudu od jedne talijanske kuće. Čuli su prvu verziju naše pjesme “Freedom” negdje na netu i svidilo im se. Na kraju ništa od toga nije bilo, ali tu je sve krenulo. U nekoliko navrata smo imali razgovore sa nekoliko naših izdavača i čini mi se da je potpisivanje ugovora za neku od tih kuća super recept za raspad benda. Ima i nekoliko izuzetaka, čini mi se da M.O.R.T-u super ide, ali trebalo bi pitat njih koliko oni sami rade i koliko za njih radi njihov izdavač. Mislim da je najveći problem glazbene industrije kod nas opća nezainteresiranost, nesposobnost i strah od promjene koja će ih zadesit kad tad.
![12140845_972125659506591_2235804115634693465_n]()
Robi, ti si na neki način autorski pogon benda u smislu da skladaš i pišeš tekstove. Pretpostavljam da osnovnu ideju prezentiraš ostatku benda, a vjerujem da oni itekako imaju prste u aranžiranju. Je li ostatak benda ikad razmišljao da izvede puč i svrgne te s vlasti ili je stvaralačka atmosfera u bendu ugodna? Kako izgleda autorski proces?
Robi: Naravno da imaju prste u aranžmanu, inače ne bi bili Rolin Humes. Jako mi je bitno da svatko da svoj dio u pjesmu. Ja sam s tim pjesmama od samog početka i znam kakve želim da budu, ali nekad neko drugi zna bolje. Čini mi se da sve super funkcionira u stvaralačkom procesu. Ovisi naravno o pjesmi. Neke sredimo u 15 minuta, a kod nekih taj proces traje.
Često domaći bendovi pišu na engleskom, a nerijetko to završi i kritikom da je, uz manjak autohtonosti, pod okriljem drugog jezika lakše pisati i provući se bez da netko pod povećalom gleda što si htio reći. U Robijevu obranu, činjenica da je rođen u Australiji daje mu velik legitimitet pisati na engleskom jeziku. Uvijek mi je drago čuti bend koji ne zapostavlja liričku komponentu glazbe, a vaši tekstovi su zanimljivi, počevši od duhovitih poput You never gonna guess do nekih ozbiljnijih kao I don’t know what I dont wanna go and I dont go where I dont wanna go. Što mislite, koliki vam je hendikep što su vaše pjesme na engleskom, pa su publici možda malo skrivenije? I ciljate li na vanjsko tržište pa smatrate da je to pozitivno?
Robi: Obožavam kad je pjesma muzički i tekstualno izvrsna. To je onda to. Nema većeg razočaranja nego kad mi se pjesma svidi i onda idem malo pročitat tekst, a ono – ćorak. Jako mi je drago da nam dosta ljudi prilazi i kaže kako imamo fora tekstove. Od samog početka smo znali što želimo, a želimo svirati po cijelom svijetu. To je značilo da ćemo pjevati na engleskom. Malo je teže u Hrvatskoj servirati sve na engleskom, ali to je put koji smo izabrali.
Emil: Cijelo vrijeme je ideja probiti se vani i to je jako teško. Kao prvo fizički, jer živimo u Hrvatskoj, kao drugo nemamo puno konekcija vani, kao treće skuplje je i kao četvrto konkurencija je žešća, iako nam je to zapravo motivacija, a ne problem. A za Hrvatsku ne znam što da mislim. Bendovima je puno lakše uspjeti ako pišu na hrvatskom, što dokazuju mnogi mladi bendovi, a opet toliko je strane glazbe u eteru da mi je sve to paradoksalno.
![11924944_955909127794911_2373609002448247907_n]()
Svirali ste već nekoliko puta u Splitu i stekao sam dojam da vas je splitska publika jako dobro prihvatila. Legends Bar, Circus, O’Hara, Riva, Đardin, Judino drvo, a sada ćete dodati i novu lokaciju za svoj rođendanski koncert. Zašto baš Gradsko kazalište mladih? Planirate li ovaj koncert nekako učiniti posebnijim i rođendanskijim?
Robi: Splitska publika nas je prihvatila kao da smo njihovi. Više od toga nismo mogli očekivati. Poseban je gušt svirati u Splitu.
Emil: Splitska publika je od početka bila blagonaklona prema nama i nadam se da ćemo i opet to opravdati kao i svaki puta do sada. Ovaj put smo malo željeli izaći iz klubova pa smo odabrali teatar.
Robi: Htjeli smo svirati negdje gdje nismo do sada, a Kazalište mladih nam se učinilo kao pravo mjesto za ovu prigodu. Bit će posebnije jer će publika moć fino sjedit za vrijeme koncerta, dakle pazimo na svoju publiku da ih noge ne zabole.
Eto, za kraj vas puštam da pozovete splitsku publiku na koncert?
Robi: Drage naše Splićanke i Splićani, ako ste kojim slučajem došli do kraja ovog intervjua onda vas sve lipo zovemo da nam se pridružite u proslavi našeg petog rođendana 14. 5. u Gradskom kazalištu mladih. Počet ćemo točno u 21h, zato nemojte kasnit. Vivat, crescat, florat!
Više informacija o bendu možete pronaći na njihovoj Web stranici, Facebook stranici, YouTube kanalu, a o koncertu na Facebook događaju.
Cijena ulaznice za koncert stoji 30 kuna i moći će se kupiti u pretprodaji u Caffe baru Circus (Jadranska 1) i na ulazu u GKM Split na dan koncerta.